Pomaknuti pop

Pomaknuti pop

Uvjerljivost, kompaktnost i sigurnost kojom je zračio njihov nastup i u najrazvedenijim, odnosno najrastočenijim skladbama, bili su upravo fascinantni

Za kraj ove sezone agilni je KSET zaista obradovao poklonike dobre glazbe, nastupom glazbenika iz San Francisca. Ovom zgodom, prije nastupa atrakcije večeri, skupine Granfaloon Bus, začuđujuće slabo popunjenoj, ionako nevelikoj dvorani, zagrebačkoj se publici prvi put, predstavio kantautor Virgil Shaw.

U vrlo intenzivnu nastupu, uz pratnju akustične gitare, Shaw je izveo svoje iznimno originalno viđenje kantautorskoga pristupa, u kojem se glazba izdiže daleko iznad svih trenutnih trendova, istodobno otkrivajući zavidnu promišljenost i izravnost. Izvedena glazba, iznimno urbana, mračna i duhovna mješavina stilova — od gospela, countryja, folka i dixiland jazza do R&B-a, koje je Shaw s lakoćom povezivao, jednostavno se ne može kategorizirati.

Da najbolja glazba uspješno izbjegava bilo kakvo strogo svrstavanje, dokazala je i skupina Granfaloon Bus. »Kako sam se uopće mogao nazivati ljubiteljem glazbe, a da nikada prije nisam čuo za Granfaloon Bus?« zavapio je nedavno ugledni američki radijski kritičar. I zaista, četvorka iz San Francisca, koja se Zagrepčanima predstavila i prošle sezone, mnogo je više od puke post-alt-country senzacije. Uvjerljivost, kompaktnost i sigurnost kojom je zračio njihov nastup i u najrazvedenijim, odnosno najrastočenijim skladbama, bili su upravo fascinantni. U skladbama Granfaloon Busa, naime, uopće nije riječ o standardnim strukturama, nego o začudnim sklopovima ugođaja.

Bliže realitetu

Glazba koja je neprestano lebdjela između raskošna i spartanskog, rustičnog i uznemirujućeg, posebno je impresivno upotpunjavana tekstovima Felixa Constanze, pjevača i kreativnog vođe skupine. »Look, I brought work home again, it’s beneath the skin, I’ve left it in the vain«, obrušavao se gorko njegov tihi glas na realnost suvremenoga života opterećena prestižem u skladbi The Crane. Svoje pjesme, koje Constanza naziva pomaknutim popom, on je donosio suspregnutim, ovom turnejom već pomalo istrošenim, vokalom, posebno osjećajnim u sjajnim baladama o propalim ljubavima i tuzi, poput Part of Joy i South. Njegov glas, koji je često skladbe započinjao zavaravajuće mirno i sneno, s country-prizvukom, dovodio je do mjesta gdje je glazba iznenada postajala žešća, bliža realitetu i poput nesnosna mamurluka. Ritam sekcija bila je pouzdana, no potpuno u skladu s pjesmama, nikad neljudski savršena.

Program sačinjen većinom od skladbi s njihova dva posljednja albuma, bio je dobro natopljen temama alkohola i umiranja, posebno onoga ljubavnih veza. Publika je najbolje prihvatila one njima već poznate, poput melodiozne Petty, The Bender i Dead Pedestrians.

Granfaloon Bus uspješno je spajao šarm starinskoga stila sa suvremenim lo-fi usmjerenjem, toplim osobnim skladbama i pričama kojima je neodoljivo privlačio pozornost. Ako se već mora negdje svrstati, bilo bi to negdje između country fingerpickinga i indie-rocka. Zasigurno glazba koja ne podilazi masama, ali poslastica za one s uhom za pravi talent.

Velimir Cindrić