Politika kao sudbina hrvatskoga pisca

Politika kao sudbina hrvatskoga pisca

Begoviću se predbacivalo pomodarstvo i reklamerstvo, a književna je kritika uporno ponavljala dvojbenu Barčevu distinkciju da je Begović bio literat, a ne umjetnik. Međutim, gotovo ništa rečenog o Begoviću nije tako malo istinito kao ta tvrdnja. Ovoga se pisca u nas zaista često zapostavljalo zbog književnog jala, kao i zbog pseudomoralističkih shvaćanja, ali i zbog njegova nezatajenog hrvatstva

Nedavno je javnosti predstavljeno prvih šest knjiga kritičkog izdanja Sabranih djela Milana Begovića koja će, kada se objave u cijelosti, sadržavati ukupno 25 tomova. Izdavači su Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti i Naklada Ljevak.

Cjeloviti umjetnički opus Milana Begovića do sada nikada nije bio predočen cjelovito i u jednom izdanju, a pogotovo ne na znanstveni način, tekstološki, u kritičkom izdanju. Stoga objavljivanje piščeva cjelokupnog opusa u Sabranim djelima prije svega znači postavljanje temeljnih pretpostavki za poznavanje i istraživanja stvaralačkog opusa tog klasika hrvatske književnosti. Znamo li da je riječ o jednom od najcenzuriranijih i najprešućivanijih pisaca u našoj književnosti to će izdanje iznenaditi mnoge prijatelje lijepe knjige, pa i one koji su držali da su djela Milana Begovića uglavnom već pročitali. Ujedno, očekuje se da će to izdanje definitivno potvrditi mišljenje onih koji su isticali da Milana Begovića s punim pravom valja smatrati klasikom hrvatske književnosti.

Sabrana djela Milana Begovića znanstveni projekt suostvaren potporom Ministarstva znanosti i tehnologije Republike Hrvatske, a izrađivao se nekoliko godina u Zavodu za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu. U okviru rada na Sabranim djelima Milana Begovića provedena su arhivska i bibliografska istraživanja u zemlji i djelomično u inozemstvu i kao prvi korak sačinjena je najprije obimna Begovićeva bibliografija te popis piščeve rukopisne ostavštine. Tada je sva prikupljena književna građa prepisana, kolacionirana i prema književnim vrstama raspoređena u tomove. I najoptimističkije prognozere s početka istraživanja zgromio je opseg Begovićeva književnog opusa. Glavni urednik izdanja je Tihomil Maštrović, a Uredničko vijeće Sabrana djela s predsjednikom Dubravkom Jelčićem na čelu čini tim u kojem su urednici pojedinih svezaka: Vida Flaker, Hrvojka Mihanović-Salopek, Antun Pavešković, Andrea Sapunar i Sanja Vulić, a u njegovu radu u ime izdavača sudjeluju i Zdenko Ljevak te Nives Tomašević. U nekim su svescima surađivali Snježana Mostarkić, Ivan Meden, te pok. Nina Vinski. Likovni urednik izdanja je Luka Gusić.

Klasik hrvatske književnosti

Milan Begović je nedvojbeno klasik hrvatske književnosti, te iznimno plodan pisac, koji je u hrvatskoj književnosti djelovao gotovo pola stoljeća i nije ostavio samo jedan od najobimnijih književnih opusa, već je u brojnim književnim rodovima, u kojima je provjeravao svoje književno pero, ostavio brojna djela antologijske vrijednosti. Stoga je s pravom odlučeno da se ovom piscu prirede sabrana cjelokupna djela, a ne tek izabrana djela. O vrijednosti Begovićeva opusa svjedoče brojne činjenice. Tako njegovu pjesničku zbirku Knjiga Boccadoro (1900) književni povjesničari drže naintrigantnijim ostvarenjem hrvatskog esteticizma u razdoblju Moderne. Begovićev prozni rad sastoji se od triju romana, knjige putopisa, nekoliko knjiga novela i pripovijedaka, od kojih je novela Kvartet nezaobilazna u svakoj antologiji hrvatske proze, a roman Dunja u kovčegu (1921), pisan modernom romaneskonom tehnikom, u hrvatskoj književnosti smatra se jednim od najboljih, ako ne i najboljim lirskim romanom. Zbog svoje osobite strukture psihološko-ljubavni roman iz zagrebačkog života Giga Barićeva (1940), svojim obimom najreprezentativnije Begovićevo prozno ostvarenje, doimlje se kao niz zasebnih novela u kojima pisac cjelinu političkih, socijalnih i društvenih odnosa koristi tek kao pozadinu na kojoj se ocrtavaju podsvjesni i duševni orisi njegovih likova, individua izražene osobnosti kojima najveću realnost predstavlja prvenstveno njihova duhovna i psihološka nutrina.

Njegov libreto za Gotovčevu operu Ero s onoga svijeta (1936) značajno je pridonio svjetskom uspjehu tog poznatog glazbeno-scenskog djela, a neke od brojnih Begovićevih drama (osobito Pustolov pred vratima (1926), Bez trećega (1933) na tragu su onodobnih najsuvremenijih dramskih, dakle književnih, ali napose i kazališnih razmišljanja, ukorak s modernim europskim duhovnim i estetskim kretanjima. Uostalom kao književni, ali i kao kazališni kritičar (čak jedan cijeli obiman svezak donosi samo njegove kazališne kritike nikada objavljene u samostalnoj knjizi), zalagao se upravo za takva određenja cjelokupne hrvatske književnosti.

Konačni oblik

U kritičkom izdanju Sabranih djela Milana Begovića, obzirom na umjetnička htijenja piščeva kao i obzirom na načela kritike teksta, temeljem bibliografskih i arhivskih istraživanja, predočen je kritički pripremljen tekst cjelokupnog autorovog stvaralačkog opusa, a preko kritičkog aparata i komentara, priređivači su nastojali prikazati proces njegovog nastajanja, izvijestiti o njegovoj izdavačkoj povijesti, sa svrhom da se Begovićev stvaralački opus normativno stabilizira u svom konačnom obliku. Tekstološka priprema osnovnog tekstovnog materijala ostvarena je prema dogovorenim zajedničkim načelima. Jedana od najvažnijih tekstoloških zadaća je odrediti osnovni tekst. Pod pojmom osnovni tekst smatra se tekst koji se na temelju tekstološke kritike svih postojećih autorskih neprijepornih tekstovnih oblika nekog djela može izabrati i utvrditi kao posljednja realizacija piščevih umjetničkih htijenja, tzv. »posljednja piščeva volja«; taj tekst predstavlja osnovu kritičkog izdanja, a sve ostale redakcije javljaju se u nezaobilaznoj funkciji njegovih varijanata odnosno izvora za ispravljanje tekstovnih oštećenja ili neautorskih mijenjanja. Na tako utvrđenom tekstu vrše se strogo precizirani tekstološki zahvati; ispravljanje mogućih autorskih pogrešaka mehaničke ili stvarne prirode, tiskarskih i prepisivačkih pogrešaka, tuđih promjena u tekstu, cenzuriranih mjesta u tekstu, itd.

Kontroverzni Begović

Milan Begović je puno priznanje za svoje pjesništvo postigao već svojom pjesničkom zbirkom Knjiga Boccadoro (1900), jednim od onih djela što nikoga nije ostavljalo ravnodušnim u trenutku objavljivanja, a svojom izrazitom modernističkom orijentacijom, poetskim estetizmom s hedonističko-erotskom komponentom, uzburkala je duhove i »starih« i »mladih«, pa je tako Begovićeva poetika dočekana na hrvatskom književnom obzorju, brojnim polemikama, osporavanjima, ali i gromoglasnim pohvalama. Postavši u doba hrvatske moderne jedan od najmarkantnijih predstavnika hrvatskog esteticizma, Begović je zbog svog larpurlartizma, zbog pjesama prepunih erotike, ljubavnih čeznuća i slavljenja vječne Ljepote, uživao velike simpatije ponajboljih hrvatskih modernističkih pjesnika, »mladih«, ali i doživio brojne napade pseudomoralista, koji su ga prozivali zbog tobožnje pornografije i efektne pomodnosti, te upravo od Knjige Boccadoro potječe ponekad posve nerazumljiva, negativna recepcija njegova književnog stvaralaštva što ga je u dijelu kritike pratila do smrti. Ostale Begovićeve zbirke pjesama Gretchen (1893), Pjesme (1896), Hrvatska pjesma (1901), te humanističko-pacifistički ciklus soneta s osebujnom dramatskom potkom Život za cara (1904), zatim zbirka Vrelo (1912) kao i naknadno probrane Izabrane pjesme (1925) nisu izazivale takva burna kritičarska očitovanja. Valja međutim istaći da neke Begovićeve pjesme, osobito one u slobodnom stihu pod naslovom Les passageres iz zbirke Vrelo, pisane u ljubavnom nadahnuću, sadrže i takve dramatične nijanse kobne, demonske strasti što ih kao motivska određenja pisac osobito uspješno ostvaruje u svojim dramskim djelima.

Zapažen prilog hrvatskoj prozi znače i njegove zbirke novela Nasmijana srca (1923), Kvartet (1936), Puste želje (1942) i Umjetnikovi zapisci (1943). Ta djela sadrže Begovićevo nastojanje, što ga uostalom nalazimo i u ostalim njegovim djelima, da iskaže svu složenost erotskih i bioloških nagona u čovjeku, koji nisu jedine sudbinske pretpostavke egzistencije, ali se izdvajaju time što pisac u brojnim novelama ističe i svu uvjetovanost socijalnog okružja u oblikovanju psihe likova i uvjeren sam, da će naići na simpatije »čitateljskih sladokusaca«.

Najprevođeniji hrvatski pisac

Najveći broj Begovićevih drama praizveden je u zagrebačkom kazalištu, a izvođena su na gotovo svim hrvatskim, ali i na brojnim europskim scenama, pa i onim u Južnoj i Sjevernoj Americi. Djela su mu prevedena i tiskana na bugarskom, češkom, engleskom, esperantu, madžarskom, njemačkom, poljskom, slovačkom i talijanskom jeziku. Inozemni književni i kazališni uspjeh Milanu Begoviću međutim nije piscu u hrvatskoj sredini donio očekivana priznanja, naprotiv, možda baš toj činjenici valja tražiti razloge da je bio jedan od najosporavanijih naših pisaca.

Nadvladavši uskoću hrvatske malograđanske sredine Milan je Begović svojim djelom i svojim životom pokazao svoj europeizam, ponajviše tako što je znao biti Hrvatom u Europi i Europejcem u Hrvatskoj. Proklamiranu i stalno isticanu težnju književne kritike da hrvatska književnost napokon krene ukorak s najsuvremenijim europskim književnim pokretima i stilovima on je znao i umjetnički artikulirati, stvorivši djela čija je vrijednost prepoznata i izvan granica nacionalne književnosti, što je međutim stvaralo vrlo često, manje ili više jasno izraženu, zavist u sunarodnjaka.

Begoviću se predbacivalo pomodarstvo i reklamerstvo, a književna kritika je uporno ponavljala dvojbenu Barčevu distinkciju da je Begović bio literat, a ne umjetnik. Međutim, gotovo ništa rečenog o Begoviću nije tako malo istinito kao ta tvrdnja. Ovoga se pisca u nas zaista često zapostavljalo zbog književnog jala, kao i zbog pseudomoralističkih shvaćanja, ali i zbog njegova nezatajenog hrvatstva. U hrvatskim kukavnim političkim prilikama on je ujedno bio i jedan od najcenzuriranijih naših pisaca, štoviše za nj bi se moglo reći da je bio i najzabranjivaniji hrvatski pisac. Jugoslavenska komunistička vlast je u tome otišla najdalje, godine 1946. čak mu je doživotno zabranila tiskanje i izvođenje književnih djela. Nije stoga čudno da je i recepcija Begovićevih djela u domovini uvijek bila bitno limitirana tim činjenicama, međutim u inozemstvu — to je jedan od najuspješnijih, pa čak možemo reći i najuspješniji hrvatski pisac. Nije li to ujedno, s druge strane, i jedan od presudnih pokazatelja umjetničke vrijednosti njegova djela?

Begovićev prinos hrvatskom političkom kazalištu

Begovićeve tekstove mnogi su književni kritičari i književni povjesničari nastojali razvrstati u različite cikluse prema sadržaju i stilu pisanja ili pak određivanjem njihovih generički homogenih skupina. Neosporno je međutim da se krug tumačenja Begovićevih djela može, uz ona književnokritička, psihoanalitička, filozofska, itd., proširiti i na socijalno-politička. U tom je smislu moguće detektirati skupinu Begovićevih književnih ostvarenja, a napose drama koje otkrivaju i tu dimenziju piščeva stvaralačkog opusa. Ključni je motiv dramaturgije Begovićeva političkog kazališta ispitivanje fenomena vlasti, napose onih psiholoških posljedica što ih ona proizvodi u svijesti vlastodržaca, zatim u onih koji ju besprigovorno slijede, te napokon, posebno u onih koji joj se suprotstavljaju i žele postojeću vlast promijeniti. Elemente političke drame tako je moguće prepoznati u njegovoj »napoleonskoj« drami Gospođa Walewska, u komediji Laka služba, tragediji Čovjek je slabo stvorenje, u postupno objavljenoj drami Badnje veče Katice Degrelove, a najviše u Hrvatskom Diogenesu — dramnatizaciji romana Augusta Šenoe. Pri tome valja reći da, ma koliko junaci i događaji Begovićevih političkih drama što ih percipiramo kroz njihovo određenje spram vlasti bili u nekim dramama vremenski određeni historijskim kontekstom, u konačnim porukama postaje jasno njihovo tek prividno korespondiranje s vremenskom događajnicom.

Valja reći da se mnoge stvari iz Begovićeva životopisa i njegovog književnog stvaralaštva, kako to i jest slučaj u dobrih pisaca, snažno isprepliću. Tako npr. kada je godine 1928. Begovićeva drama Hrvatski Diogenes, što ju je napisao kao odgovor na atentat na vođu hrvatskog naroda Stjepana Radića u beogradskom parlamentu, nakon tri izvedbe zabranjena, unatoč urnebesnom oduševljenju kojom ju je zagrebačko kazališno općinstvo dočekalo, da bi autor odmah poslije toga bio smijenjen s dužnosti ravnatelja Drame Hrvatskoga narodnog kazališta, a nekoliko godina poslije i umirovljen, iste je te, 1928. godine jedan od najpoznatijih talijanskih avangardističkih redatelja Antun Giulio Bragaglia u svom rimskom kazalištu »Teatro degli Indipedenti« postavio Begovićevu dramu L’avventuriero davanti alla porta (Pustolov pred vratima). Ta je drama punih trinaest godina bila na repertoaru njegova kazališta, da bi ujesen 1937. Bragaglia upravo s Pustolovom gostovao na latinskoameričkom kontinentu, a ne npr. s kojom od drama Luigija Pirandella tada poznatog i popularnog u Italiji i u inozemstvu, odigravši niz predstava u Rio de Janeiru, La Plati, Sao Paulu, Montevideu, Buenos Airesu, itd., i to je prvi put da se drama jednog hrvatskog književnika izvodi na tom kontinentu.

Politička nepodobnost

Usporedba spomenutih dviju, gotovo istodobno ostvarenih, kazališnih i kulturoloških činjenica s jedne, i hrvatskog političkog ozračja s druge strane strane, tih za pisca sudbonosnih životnih događaja, inozemnih uspjeha i progona u domovini, otkriva turobnost hrvatskih kulturnih i političkih prilika, ali i osebujnost receptivnih određenja Begovićeva stvaralaštva na međunarodnoj razini. Begovićeva drama Hrvatski Diogenes nije se smjela naći na kazališnim repertoarima do sezone 1940/41. kada je izvedena u ozračju Banovine Hrvatske, ali i tada su cenzori tražili da se ispuste svi odlomci s nepoćudnim političkim sadržajima. U drugoj Jugoslaviji za cjelokupnog njezinog višedecenijskog trajanja Begovićevu dramu nije u svoj repertoar uvrstilo niti jedno profesionalno kazalište. Nepravdu prešućivanja Begovića istom su ispravili Vitezovi Histrioni u ljeto godine 1997.

Gotovo se svaka politika, u brojnim državama na hrvatskom tlu za života Milana Begovića, »očešala« o pisca, na ovaj ili onaj način. Nažalost, na valu Begovićeve »političke nepodobnosti« i neki su hrvatski književni povjesničari pokušali na različite načine marginalizirati ozbiljnost Begovićeve stvaralačke pobude i poruke, što se očitovalo u prešućivanju, ili se pak trivijalizirao možebitni Begovićev nacionalni i politički angažman, premda mu to zapravo nikada nije bila najvažnija intencija. Legalitet njegova umjetničkog diskursa kulminirao je neposredno poslije Drugog svjetskog rata, kada mu je od strane komunističkih vlasti neopravdano i nepravedno pripisan kvalifikativ suradnika okupacijske vlasti (slično se dogodilo i Tinu Ujeviću!), te kad mu je istodobno izrečena najgora moguća kazna za jednog pisca — doživotna zabrana objavljivanja i izvođenja književnih djela. Stoga se o Begoviću u prvih sedam-osam poratnih godina tzv. »socrealizma«, nije uopće smjelo pisati, pa tako o njegovim djelima nije tiskan niti redak, izuzimajući naravno one tekstove pisane iz dnevnopolitičkih »agitpropovskih« ili pak policijskih potreba.

Begović i Krleža

Neki su književni kritičari isticali da je Begović slabiji u drami od Krleže, ali s tom tvrdnjom ne mogu se složiti već iz načelnih razloga, budući da nije dobro licitiranje umjetničkih vrijednosti hrvatskih pisaca a pogotovo ne uspoređivati stvaralački rad jednog umjetnika kao što je Begović s njegovim suvremenicima različitih usmjerenja. Ali kad je riječ o usporedbi književnopovijesnih okolnosti stvaralaštva jednog pisca dakako da se on može pa i mora uspoređivati, no pri tome valja znati da polazišta uspoređivanja mogu biti neizmjerno raznolika. Tako npr. ocjene kazališne fortune dramskih ostvarenja Krleže i Begovića, donedavno su u pravilu bila određena stajalištem da je Krleža kao socijalno angažiran pisac napredniji od Begovića, što je, dakako, prosudbeni kriterij tzv. angažirane književnosti, pri čemu su neki naši kritičari u pravilu Begoviću odricali originalnost, želeći umanjiti nenatkriljivu inozemnu recepciju njegovih dramskih djela, te su kao jedini razlog piščeve uspješnosti uvijek tražili strane utjecaje, ne prepoznajući univerzalnost mnogih Begovićevih književnih motiva, koji time što imaju europske uzore time unaprijed ne gube na vrijednosti, već naprotiv. Ponovo se moram sjetiti Begovićeve inozemne recepcije te ću vam navest tek jedan podatak: samo u Njemačkoj Begovićeva drama Bez trećega izvođena je u više od stotinu kazališta, a npr. godine 1980. u Fritz-Remond-Theatru u Frankfurtu na Maini održana je čak 31 izvedba, a gostovanja su održana u četrdesetak njemačkih gradova s više od stotinu predstava. Bio je to tako veliki uspjeh da su frankfurtski glumci u Begovićevoj drami angažirani i od münchenskog kazališta Die Scene koje je organiziralo još jednu turneju s novih četdeset izvedaba. Sve se ovo ostvarilo samo u jednoj kazališnoj sezoni, u jednoj europskoj zemlji, a Begović je na inozemnim, osobito njemačkim i austrijskim pozornicama, prisutan od 1930. do danas. Miroslavu Krleži, s druge strane, ne osporavajući nedvojbene književne vrijednosti grandioznog umjetničkog opusa tog velikana hrvatske književnosti, unatoč njegovim silnim nastojanjima, moćnim zagovarateljima, kao i obilatim državnim dotacijama, nije uspjelo ostvariti nikakav inozemni kazališni uspjeh. Poslije dotirane inozemne premijere većina je njegovih drama u pravilu odmah skinuta sa stranih kazališnih pozornica, jer nije bilo interesa kazališne publike. Kod nas je, dakle, Begović bio nepravedno zapostavljen a Krleža često neopravdano glorificiran. No, kako bilo, te tragove izbrisat će zasigurno najstroži i najbolji sudac — vrijeme.

Izdavanje Sabranih djela Milana Begovića pokazuje da je to vrijeme napokon došlo. Istina, Milan Begović u školskim programima još uvijek nije dobio mjesto koje mu pripada; zastupljen je, međutim ne dovoljno. Činjenica je, međutim, da gotovo iz godine u godinu jača interes hrvatske javnosti za Milana Begovića. Njegove drame izvode mnoga hrvatska kazališta. Povodom 120. obljetnice piščeva rođenja 1996. u Zagrebu, Zadru i u rodnoj Vrlici održana su dva vrijedna međunarodna znanstvena skupa, u ediciji »Stoljeća hrvatske književnosti« 1996. dobio je četiri sveska (u ediciji »Pet stoljeća hrvatske književnosti« godine 1964. imao je samo dva sveska), a eto, godine 2002. izašli su prvi tomovi kritičkog izdanja njegovih Sabranih djela. Dobrom je piscu to veliko priznanje, a nama potvrda da smo znali prepoznati stvarne književne vrijednosti. Uostalom, sada je napokon mnogima jasno da je vrijednost Begovićevih drama potvrđena brojnim prijevodima na strane jezike i scenskim izvedbama diljem svijeta, pa je tako taj počesto s jedne strane u hrvatskoj javnosti nepravedno prešućivan pisac s pravom možemo istaknuti tu recepcijom potvrđenu vrijednost, s druge strane ujedno i najprevođeniji te bez konkurencije najizvođeniji hrvatski dramski pisac na inozemnim kazališnim scenama svih vremena. A to uistinu nije malo.

Tihomil Maštrović

Sabrana djela Milana Begovića (I-XXV)

Sv. I. (Pjesme I) — Urednica Vida Flaker

Sv. II. (Pjesme II) — Urednica Vida Flaker

Sv. III. (Drame I) — Urednik Tihomil Maštrović

Sv. IV. (Drame II) — Urednik Tihomil Maštrović

Sv. V. (Drame III) — Urednik Tihomil Maštrović

Sv. VI. (Drame IV — Libreta. Lutkarski igrokaz. Postuma.) — Urednik Tihomil Maštrović

Sv. VII. (Komedije) — Urednica Vida Flaker

Sv. VIII. (Hrvatski Diogenes) — Urednik Tihomil Maštrović

Sv. IX. (Dunja u kovčegu) — Urednica Vida Flaker

Sv. X. (Giga Barićeva I) — Urednice Nina Vinski i Snježana Mostarkić

Sv. XI. (Giga Barićeva II) — Urednice Nina Vinski i Snježana Mostarkić

Sv. XII. (Giga Barićeva III) — Urednice Nina Vinski i Snježana Mostarkić

Sv. XIII. (Proze I) — Urednica Hrvojka Mihanović-Salopek

Sv. XIV. (Novele) — Urednica Hrvojka Mihanović-Salopek

Sv. XV. (Proze II) — Urednica Hrvojka Mihanović-Salopek

Sv. XVI. (Sablasti u dvorcu) — Urednica Sanja Vulić

Sv. XVII. (Studije i kritike) — Urednik Tihomil Maštrović

Sv. XVIII. (Theatralia I) — Urednice Nina Vinski i Andrea Sapunar

Sv. XIX. (Theatralia II) — Urednica Andrea Sapunar

Sv. XX. (Ogledi, feljtoni, članci, intervjui) — Urednica Andrea Sapunar

Sv. XXI. (Prijevodi dramskih djela) — Urednica Vida Flaker

Sv. XXII. (Begovićeva pisma, Autobiografski zapisi) — Urednici Ivan Meden i Antun Pavešković

Sv. XXIII. (Pisma Begoviću I) — Urednik Antun Pavešković

Sv. XXIV. (Pisma Begoviću II) — Urednik Antun Pavešković

Sv. XXV. (Begovićeva bibliografija i dokumentacija) — Urednik Tihomil Maštrović