Plesati strast

Plesati strast

Strast, požuda i zavođenje vrlo su ljudske karakteristike i možda najinstinktivnije nakon gladi. Plesati strast znači plesati tango, a sve je bilo strastveno u vezi izvedbe Holy Body Tattooa na otvaranju Kanadske plesne platforme u ZeKaeMu. Bili smo zavedeni njihovim plesom pod zadimljenim svjetlima, pred crvenim zastorima, zvucima harmonike i crno-bijelim kadrovima Pariza, savršeno uklopljenim u sliku.

Već u predigri lagano smo plutali u atmosferi koju su stvorili namjerno nesavršeni plesači tanga (Noam Gagnon i Dana Gingras), svojom igrom na crvenom plesnom podiju, tako da je sve izgledalo poput prave pariške plesne dvorane. Uskoro, slika se rastopi, kako plesači skinu cipele s visokom petom, i strast prelazi u agresiju, borbu za dominaciju i moć, i oni se bacaju po čitavom podiju, što mislim doslovno. Bacaju se jedan po drugome, na kraju nas nasmijavajući svojim improviziranim seks-plesom. Kristalni lusteri pretvaraju se u jeftina bordelska neonska svjetla, a njihov znoj ostaje posao za čistača koji ulazi nakon svakog plesnog maratona.

Ogoljeni solo

Svaki put slika je drukčija i tango podsjeća na neki drugi film. Kada ne plešu kao par, izgubljeni su i tu se razdvajaju, a plesač ostaje sam, izvodeći solo, ogoljen i izložen do pasa. Njegovi su pokreti delikatni i zatvoreni u sebe. Iduća slika mijenja sve što sam do tada očekivala od ove predstave. Oboje počinju plesati na grozno razdraganu pjesmu, o pribijanju čavala i razapinjanju Isusa, a pokreti im proizlaze iz tijela u obliku križa čije se ruke na kraju skupljaju, a glava uzdiže kao pri molitvi. Žrtvuju se za svoju ljubav. Oboje iscrpljeni, predaju se moći strasti, iako znaju da će ići u pakao i uskoro ih vidimo kako ponovno plešu, u cipelama na petu.

Krug opet započinje. Ovaj put oni zlostavljaju pokret tanga, pod jeftinim svjetlom, ubrzavajući ga, čineći ga praznim i neznatnim, beskrajnim ponavljanjem. Zlostavljana žena ostaje zgrčena na podu i simbolički ponovno skida cipele te započinje solo.

Holy Body Tattoo ništa ne čine lijepim. Plešu na glazbu s grozljivim stihovima o bolesti i truljenju, plešu (žive) kao ljudi koji su svjesni svoje smrtnosti. Postupno, crvena boja na sceni postaje kao krv ili meso. U finalnoj slici život postaje smrt, dok iznova plešu tango iako su mrtvi, pridržavajući si glave da ne otpadnu. Ipak, još ga plešu u beskrajnom krugu.

Circa (uokolo) iskreno je ljudska predstava koja se koristi snažnim pokretima i odnosima besmrtnog tanga, plesa strasti i ljubavi. Predstava je savršen dokaz kako je umjetnost plesanja — umjetnost življenja.

Jelena Mihelčić