Pisanje između redaka

Pisanje između redaka

Leo Strauss, Progoni i umijeće pisanja, prev. Hrvoja Heffer i Damjan Lalović, Disput, Zagreb, 2003.

Zbirka ogleda njemačko-američkog političkog filozofa Lea Straussa govori o odnosu filozofije i politike, preciznije o suptilnu umijeću pisanja koje od čitatelja zahtijeva pozorno čitanje između redaka ukoliko se želi shvatiti pravi smisao teksta. Da bi se zaštitili od progona vlasti i socijalnog ostracizma, pisci su često svoje ideje i stavove morali vješto zamaskirati unutar sama djela, čime su izbjegavali cenzore svih vrsta te ujedno neprosvijećenim čitateljima uskraćivali pravo značenje i smisao teksta. Unatoč naslovu koji obećava političku analizu ili pak mističke interpretacije e(g)zoteričnih tekstova, knjiga je zapravo disciplinarno smještena u sociologiju znanja. Nažalost, zbog svoje disciplinarne skučenosti prilično je suhoparna i analitički suviše pedantna te je stoga zanimljivija zbog svoje teme negoli zbog konkretnih analiza. Strauss svoju metodologiju dijelom zasniva na opreci egzoteričnog i ezoteričnog nauka, pri čemu je jedan namijenjen širokom puku, a drugi samo odabranima, posvećenima, koji će takav nauk znati protumačiti onako kao što to smrtnicima nikad neće biti moguće. Takvu podjelu Strauss nalazi još u doba antike i arapske filozofije: nimalo čudno, znamo li da se još i danas filozofi spore nije li npr. bit Platonove filozofije upravo u tajnim i nezapisanim raspravama, za razliku od onih koje odavno poznajemo i o kojima raspravljamo; no i one koje poznajemo neprekidno nam uskraćuju ključ interpretacije, čineći nas nesposobnima da ih pročitamo na ispravan način. Riječ je, dakle, o staroj praksi. Filozofija nije oduvijek imala politički status — kad je u jednom trenutku postala vidljiva političkoj zajednici, javila se potreba za kodiranjem teksta ne bi li se znanje prenijelo samo onima koji su ga bili kadri shvatiti, te istodobno izbjeglo cenzore kojima bi takvo znanje bilo trn u oku.

Pisac i cenzor

Pisanje između redaka počiva na vrlo jednostavnoj premisi da je pisac inteligentniji i od najinteligentnijeg cenzora. Svako pisanje potencijalno je opasno, a to nije znao samo Platon, nego i Hegel, koji je taj stav proširio tezom da u pisanju nema nevinosti i da je »samo kamen nevin«. Za Straussa to znači držati prikladnu distancu: »uskladiti poredak koji nije ugnjetavanje sa slobodom koja nije razuzdanost«. Najveći dio knjige posvećen je analizama pojedinih djela: Majmonidov Vodič za zdvojne, Knjiga o Hazarima hebrejskog filozofa Jude Halevija i Spinozin Teološko-politički traktat. Dok se za analizu Majmonidova aluzivna govora teško može reći da iole produbljuje naše znanje o toj građi, a za Hazare da tek pokušava metodski analizirati poneki historijski ili religijski dosad nepoznat uvid, ogled o Spinozi dobra je primjena autorovih ponekad apstraktnih teza te doista poziva na ponovno vrednovanje Spinozine političke filozofije i teologijsko-političkog problema, ovaj put iz aspekta čitanja između redaka. Pritom nije samo riječ o tome da li je doslovno značenje Biblije njezino jedino značenje i nije li uopće ezoterični nauk opasno prenositi široj javnosti. Trajno aktualna pitanja u Straussovoj knjizi kao da su i sama pomno skrivena i traže ezoterična čitatelja. Na stranicama knjige moguće je prepoznati dva takva pitanja: problem interpretacije i problem recepcije. Gledano iz te perspektive, ova knjiga više govori o hermeneutici nego o cenzuri te manje-više nesvjesno pokušava odgovoriti na pitanje »tko je zapravo istinski adresat«. Lako je reći poput Jude Halevija, »shvatit će oni koji razumiju«. No Strauss propušta objasniti kako je uopće moguć takav horizont razumijevanja, pa smo skloni povjerovati da u ovim ogledima do tog pitanja nažalost nije ni došao.

Rečenice i špilje

Zbog čega su starim tekstovima potrebni komentari i gomila bilježaka da bismo ih uopće razumjeli? Svakako ne zbog nepotpuna poznavanja ondašnjih prilika ili konteksta u kojima su nastali. Straussova knjiga diskretno upućuje na to da glavni problem nije u historijskoj distanci od, recimo, nekoliko tisuća godina, nego prije svega u tome što više nismo kadri prepoznati aluzivne kodove te filozofske i kulturne šifre u dobro nam znanim i stotine puta analiziranim tekstovima. Onima koji nisu pročitani na pravi način, onima koji u sebi kriju skrivenu šifru koja nije svima vidljiva, a takvu šifru Strauss je, kako tvrdi, pronašao u svojoj analizi Spinoze, Majmonida i Halevija. Među takva zaboravljena umijeća pisanja pripadaju npr. utopijsko/distopijska djela poput Platonove Države i Moreove Utopije, a napor uložen u njihova tumačenja uzaludan je jer bi ih trebalo čitati onako kako su oni razumijevali sami sebe. To nas dovodi do pitanja komu su knjige zapravo namijenjene: pišu li se one kao skriveno obraćanje suvremenicima ili bi trebalo pretpostaviti i neku čitateljsku masu kao primarni adresat? Pitanje danas ne gubi na aktualnosti, iako nam se čini da u knjigama već odavno nema nikakve tajnovitosti: svaki pisac, manje ili više uspješan, obraća se točno određenoj publici, koja ponekad broji više pripadnika među osobama koje autor osobno poznaje negoli među imaginarnim čitateljima, neupućenim interesentima. Prvima je, uostalom, knjiga najčešće i namijenjena. Je li Straussova metoda čitanja klasičnih tekstova uistinu prikladan interpretativni obrazac? Ne bih rekao. Ona je jača tamo gdje nudi apstraktne obrasce, a mnogo slabija tamo gdje ih primjenjuje na pojedina djela. To ne znači da su metoda ili izbor tekstova pogrešni: pogrešan je disciplinarni okvir u kojem su smještene takve analize. On bi trebao i mogao biti marksistički, hermeneutički, psihoanalitički, politički ili pak egzoterički, ali nipošto sociološki ili gnoseološki. »Ima knjigâ čije rečenice sliče putovima ili pak autocestama. No ima i knjigâ čije su rečenice više poput vijugavih staza koje vode pored gustišem skrivenih ponora a nekada i pored dobro skrivenih i prostranih špilja«. A Strauss je u pravu kad kaže da takve špilje uglavnom ne zapažaju »marljivi radnici« već najčešće »besposleni i pozorni prolaznici«.

Tonči Valentić