Paris na Harleyju

Paris na Harleyju

Višeslojna igra prema motivima iz Homerova svjedočenja o događajima koji su doveli do Trojanskog rata svojom jasnoćom i izražajnošću interpretacije doista probija sve barijere između scene i publike

Za kraj ove žanrovski raznolike operne sezone umjetničko vodstvo osiječkog HNK (indendant Željko Čagalj i ravatelj opere Veseljko Barešić) odlučilo je okruniti kulturnu ponudu slavonske metropole jednom operetom. Za ugrijavanje predljetnog raspoloženja odabran je naslov Lijepa Helena naturaliziranog Francuza 19. stoljeća Jacquesa Offenbacha koji je svojim remek-djelima operetne vrste poput Orfeja u podzemlju, Pariški život ili La Périchole zabavljao Parižane u vrijeme uspostave Drugoga Carstva pod Napoleonom Trećim.

Povratak djelu kojeg su Osječani u tvrđavskom Kazalištu gledali već tri godine nakon svjetske praizvedbe 1864. u Parizu, a koje je posljednji put na podiju tamošnjeg HNK uprizoreno pred četiri desetljeća, pokazao se kao pun programski pogodak. Predstava koja je uz uobičajena umjetnička očekivanja u stanju zadovoljiti i iskonsku potrebu publike za spontanim smijehom kao nužnim životnim suputnikom, koji je ovdje izazvan britkim i inteligentno osmišljenim humorom, svoj uspjeh duguje skladnom mladom teamu na razini redateljica-dramaturginja-kostimografkinja-scenograf. Beskrajno povjerenje kojim su kreatori osječkog glazbeno-kazališnog repertoara izvedbu Offenbachove Lijepe Helene povjerili čvrsto povezanom četvercu sličnih umjetničkih senzibiliteta, karaktera i životnih svjetonazora, urodilo je plodom u njihovom jedinstvenom kreativnom impulsu potaknutim bujnom maštom, duhovitošću i radošću življenja.

Splet simbolike i aluzija

Uzevši u ruke satirično govorno-glazbeno ostvarenje kojim se kroz mitološki obojenu priču iz Homerove Ilijade Offenbachovi libretisti Ludovic Halévy i Henri Meilhac podruguju niskim strastima vladajuće klase svojega vremena, redateljica Dora Ruždjak Podolski pokušala je priču o častohleplju, ljubavnoj nevjeri i lukavstvu vidjeti u šezdesetim godinama 20. stoljeća. Doba mladenaštva njezinih roditelja kao bajkovito vrijeme buđenja jedne nove i drugačije generacije, činilo se kao idealan svijet univerzalnog kolektivnog naslijeđa s nizom legendarnih osoba iz politike i showbiza, prikladnim za nezaustavljivu igru parodiranja prizora kroz splet simbolike i aluzija.

Svojom dinamičnom režijom i funkcionalno učinkovitim uputama za scenski pokret ona je iz temelja prodrmala osječki ansambl, do detalja razradila ulogu svakog sudionika i sve do posljednjeg statista pozorno modelirala likove u skladu s urođenim temperamentom tumača. A da bi stvorila uvjerljivu parodiju na sve slojeve priče, od Homera do današnjih dana, redateljici je trebao novi prepjev libreta, kojeg je majstorski sročila vrlo nadahnuta mlada dramaturginja Marijana Fumić (od ove sezone na mjestu stalnog dramaturga osječkog HNK) koja je duhovitim rimama osuvremenila prijevod Vladana Švacova i Đ orđa Šaule.

Offenbachova glazba, koliko god ostala nepromijenjena u pjevanim ulomcima neodoljivog blještavila i plesne ritmiziranosti, toliko je zbog komičnog efekta bilo potrebno upotpuniti motivima poput guslarske pjesme u prepričavanju mita o Heleninu rođenju ili alpskog jodlanja u završnoj Parisovoj ariji, gdje se glavni junak (u priči prerušen u svećenika boginje ljubavi) na osječku pozornicu dovozi na pravom Harleyju Davidsonu u liku Elvisa Presleya. Primamljivu zamisao redateljice spremno je prihvatila kostimografkinja Barbara Bourek i vrlo dotjeranim kostimima uz konkretne rekvizite uvjerljivo dočarala stil Jackie Kennedy (Helena), američkog i ruskog predsjednika (Menelaj i Agamemnon), Tita i njegovih kolega iz klana Nesvrstanih (Ahilej, te Ajant I i Ajant II), Veronice Lake i Marylin Monroe (Partenis i Lena), a u zboru je stilizirala i (u šezdesetima sveprisutnog) Andyja Warhola.

Bajkovita scena

Bez obzira na gotovo istovremeni rad u Zagrebu na kulisama talionice željeza za operu Oganj Blagoja Berse u zagrebačkom HNK, scenograf Ivo Knezović za ovu je predstavu stigao osmisliti vrlo bajkovitu scenu širokih okvira prilagođenu prostornim mogućnostima pozornice osječkog HNK. Priču koja u mnogim slojevima značenja predstavlja iskrivljenu realnost, on smješta među goleme nakrivljene stupove Zeusova hrama s projekcijom plamenog neba u pozadini, što uz pozlaćeni kip žene-labudice ostaje podloga za Helenine odaje u drugom činu, dok se morskim valićima ambijent diskretno preobražava u napuljsko kupalište.

Najveći doseg ovog uprizorenja leži u spremnosti cijelog ansambla na suradnju s voditeljima predstave, koja u svojoj biti većinom leži na dramaturškoj okosnici. Toga je bio svjestan i dirigent Mladen Tutavac koji je glazbeno vodstvo stavio u službu redateljičinih zamisli čak do te mjere da se u jednom trenutku i sam glumački uključio u predstavu. Orkestar je pod njegovim vodstvom na premijeri 3. lipnja zvučao vrlo motivirano, skladno, ali preujednačeno u glazbi koja svojim karakterom vuče na interpretativna poigravanja agogikom. Unatoč neospornim glasovnim kvalitetama, svi su se nositelji uloga iskazali prvenstveno u punom svjetlu svojih glumačkih potencijala.

Ljepuškasta dama namjerno karikirane teatralnosti Ljiljana Čokljat bila je koketna Helena koja je osvajala i ljepotom svojega izražajnog soprana. Trojanski princ Paris dobio je stasom i glasom idealnog tumača u tenoru Tvrtku Stipiću, a bariton Nenad Tudaković bio je treći kut ljubavnog trokuta, neizdrživo komično glumeći spartanskoga kralja Menelaja. Mikenskog je kralja Agamemnona u liku Hruščova, začinjenom mafijaškom notom ovih prostora (pojačanom nadimkom Aga), spontanom i nenametljivom glumačkom gestom donio bariton Vlaho Ljutić, zbunjenog Ahileja u Titovoj odori nepogrešivo je odigrao tenor Krunoslav Tuma. Agamemnonovog je obijesnog sina Oresta pravim momačkim gestama i bistrim dječačkim sopranom uvjerljivo odigrala Antoaneta Radočaj, dok je upečatljivom pojavnošću i glasovnim dubinama pozornost plijenio bas Berislav Puškarić kao duhovnik svjetovnih slabosti, veliki autur Zeusova hrama Kalhant.

Višeslojna igra

Nizu individualno razrađenih komičnih likova svojim su se kreacijama u manjim ulogama istaknuli Predrag Stojić kao Ajant I, Josip Slam kao Ajant II, Zorislav Štark kao Filokom, Marija Knežević kao Eutikla, Blaženka Targuš kao Helenina družbenica Bakis i dvije zanosne plavuše, Danijela Ratić i Đ urđica Tomaš-Grubešić kao Partenis i Lena. Premda u svojim pjevačkim nastupima nije postigao usklađenost ni izražajnost, Zbor osječkog HNK svakako se dobro zabavio prateći redateljičinu domišljatost koja ni posljednjeg njegovog člana nije željela ostaviti po strani.

Višeslojna igra prema motivima iz Homerova svjedočenja o događajima koji su doveli do Trojanskog rata svojom jasnoćom i izražajnošću interpretacije doista probija sve barijere između scene i publike, svakome s obje strane jamči tri sata visokosofisticirane zabave, i time svakako predstavlja trijumf osječkoga HNK koji nadilazi lokalni značaj.

Jana Haluza