Objektiv, ljubav i srce

Objektiv, ljubav i srce

Marija Braut pripada tom uskom i povlaštenom, lirskom krugu onih koji razumiju. Onih koji zapažaju, koji vide. Držeći na istoj liniji srce, oko i objektiv (kao što je to nekoć tako dobro znao i Henri Cartier-Bresson), ona je predano uronila u sive i šarene poplave svoga grada i upijajući struje njegova vremena pomalo postala naše oko, naša brautovska percepcija one divne običnosti svakodnevice (Tenžera)

Nečujno, netko u boli, netko u radosti,

postadosmo biće ovih ulica,

ovih prostora od Save do Sljemena...

(Š. Vučetić, 1971)

Skrivene koordinate

U jednom treptaju, u tren oka, ili — u tom trenutku. Ulijevanje bezvremenosti u neki prolazni, no čini se ipak, pomno odabrani tren, izdvaja ga i luči od njegova hitra prolaska kroz vrijeme. Tako uhvaćena, zadržana čestica vremena ubrzo (p)ostaje sjećanje, i već ne znamo, je li to bio samo dašak kojega više nema, neponovljiva igra svjetla i sjene, plahoviti doticaj radosti i tuge... Ili su moda baš ti i takvi trenuci ključ i odgonetka tajne? Jer čini se da u njihovoj jedinstvenoj zgusnutosti ostaje zapisan sam kôd svemira, tiho čudo postojanja. Onomu tko ih nauči otkrivati u skrivenom bilu života ukazat će se poput koordinata svega onoga (u nama i oko nas) što zaista jest, a čega, čini se, nikada nismo u potpunosti svjesni.

Gledajući vidjeti

Marija Braut pripada tom uskom i povlaštenom, lirskom krugu onih koji razumiju. Onih koji zapažaju, koji vide. Držeći na istoj liniji srce, oko i objektiv (kao što je to nekoć tako dobro znao i Henri Cartier-Bresson), ona je predano uronila u sive i šarene poplave svoga grada i upijajući struje njegova vremena pomalo postala naše oko, naša brautovska percepcija one divne običnosti svakodnevice (Tenžera).

U svojim lutanjima, otvorena srca i objektiva, susreće svoje prizore i motive s tihim divljenjem i — ostavlja ih nedirnute. Nikada ih ne vreba, nikada ne stavlja pred gotov čin; kadar ne puni iznenađenjem. U stalnoj potrazi za krhkom ljepotom slučajnosti, neopazice utkana u drage prostore grada, upijena u lica prijatelja i znanaca, ona duboko poštuje ono što vidi, i čini se da joj njezini prizori u zahvalnoj skrovitosti uzvraćaju otvaranjem prostora povjerenja. Estetsko i etično pronašlo je povjerljivu točku susreta u kreativnom izrazu Marije Braut, i možda odatle potječe ona lijepa misao da su »u njezinu oku sve stvari zadobile neku blagu narav...« (Ive Šimat Banov).

Veliko u malom

Nošena Daguerreovom čarolijom, ona strastveno bilježi naherene hiže, ljupke od starosti; vlažne pločnike, natopljene uprisutnjenom odsutnošću; bjelinu i tišinu; maglu zapretenu u maksimirskim granama. Prozori kuća postaju oči grada, a u prhu golubova otkriven je skriveni trenutak. I još — utišane stube, one drvene, s nešto mirnog smeća odmah ispod prve; i zrinjevačke klupe, pune sjećanja na minule promenade, u tišini jesenskoga jutra. Okom uhvaćeno — krišom, iz prikrajka. Zabilježeno s tihim razumijevanjem i nenametljivom ljubavlju. Vlastita prolaznost utkana u prolaznost grada; Zagreb — toliko puta opjevan, nikada dokraja uhvaćen.

I oni koji su ga upili — tako da je on postao oni. Mila Dimitrijević uz svoje starinske lutke negdje u Visokoj ulici. Enes, koji prolijeva bunt starim Lapom. Nevjesta u hitnji, za koju samo Grič znade kamo se uputila. I, konačno, umjetnici: taj dirljivi, strogi red očala i pronicavih pogleda. Veličine — skromne, tek buduće, uhvaćene u treptaj Marijina objektiva. Ozbiljni, šutljivi; jedni umorni, drugi možda pomalo zaigrani: Šebalj, Murtić; Šutej, Kožarić; Stančić, Angeli Radovani. Motika, Kovačević... I naravno, Dabac, kao podsjetnik na atelijer iz kojeg je potekla. Povlastica je moći vidjeti ih, iz blizine, jednim drugim okom — onim kojemu svi redom, kao po nekom prešutnom dogovoru, poklanjaju svoje povjerenje, dijeleći u neizrečenu suglasju isti tihi humor utkan u vječno ozbiljna promišljanja života.

Vizualni pjesnik

Čitav jedan svijet, i u tom svijetu još toliko drugih: četrdesetak crno-bijelih fotografija Marije Braut, nastalih u razdoblju od 1970. do danas, razvijenih rukom autorice, u ritmu velikih crnih i bijelih okvira u prostoru novotvorene Fotogalerije Badrov. Ovom se, dakle, izložbom otvara i jedno sasvim friško, novo mjesto koje želi postati otvorenim atelijerom, mjestom susreta i žarišnom točkom svih onih koji se fotografijom bave, ili od fotografije žive; koji su u fotografiju zaljubljeni ili tek sa zanimanjem prate govor toga povlaštenog i univerzalnog medija, kojemu ne treba nikakava prijevoda ni zasebnih pojašnjenja. Stoga je Marija Braut umjesto velikih riječi — od kojih se pristojno očekuje da urese otvaranja i slične svečane zgode — ostala vjerna sebi, i uzevši u ruke fotoaparat, poput istinskog vizualnog pjesnika stala objektivom pisati i risati neke nove (zagrebačke) priče...

Iva Brežanski