Nepobjediva kraljica

Nepobjediva kraljica

Madonna, American Life, Warner Music/Dancing Bear

Jedna i jedina pop-kraljica, Madonna, izdala je jedanaesti studijski album, American life, i u stranim medijima dobila uglavnom slabe kritike. Potpuno objektivno, riječ je o vrlo solidnu pop-albumu, a masu negativnih članaka o American Life najbolje je pripisati hirovima novinara, kojima je Madonna zasmetala, ne svojom glazbom nego sitnim političkim provokacijama. Provokacija je jedini i nepromjenjivi trademark pop-kraljice, koji, iako se od albuma do albuma mijenja, na neki je način uvijek isti. Dakle, gledano u tom smislu, čini se da od Madonne više ne možemo očekivati spektakularna iznenađenja.

Najčešća zamjerka albumu American Life jest neuspješno spajanje akustike i elektronike, što je navodno dokaz da je Madonna potpuno izgubila kompas. Osim što je riječ o paušalnoj ocjeni, ona nije ni točna, jer pjesme s albuma zvuče vrlo originalno i pjevno. Upravo je atribut pjevan ključan za ukupan Madonnin opus, ona nikada ne zvuči iritantno i izvještačeno kako je to vrlo često slučaj s klinčadijom poput Christine Aguillere, Britney Spears i inih instant-zvjezdica koje svaku noć liježu u krevet i snivaju da će se sljedećega jutra probuditi kao Madonna. Da, to je njihov san koji one skrivaju kao zmija noge, ali bez obzira na to mi znamo kako stvari zapravo stoje.

Slučaj s albumom American Life u potpunosti je jasan. Madonnu žele detronizirati, ali kad se sve zbroji i oduzme, za takvo nešto ne postoje argumenti. I dalje se često može čuti opaska da Madonna još nije naučila pjevati. Ali meni je ipak ugodnije slušati Madonnu koja ne zna pjevati nego vrhunske pjevačice nevjerojatna i ubitačna raspona glasa tipa Celine Dion i Mariah Carey.

American Life prvi je Madonnin kantautorski album, a za začudne i efektne elektronske dodatke zaslužan je glazbeni čarobnjak Mirwais Ahmadzai. Riječ je o intimnu, osobnu i iznad svega pametnu pop-albumu — a sve pobrojano danas se vrlo teško nalazi na vjetrometini globalnih glazbenih strujanja. Naslovna pjesma, koja nosi naziv kao i album, rasni je pop-hit, čiji se slojevi u potpunosti otkrivaju tek nakon nekoliko slušanja. U toj pjesmi Madonna čak i repa, a to bez pretjerivanja odlično zvuči.

Od jedanaest pjesama na albumu najviše pozornosti plijene Hollywood, Love Profusion i Nothing Fails. American Life prepun je vrlo ugodnih iznenađenja. Tako je u uvodu pjesmi Intervention dominantna razuzdana gitarska dionica, koja u sjećanje priziva sjajne rifove Johna Frusciantea s posljednjeg albuma Red Hot Chili Peppersa. Malo je koji album besprijekoran, pa su se tako i Madonni omaknule dvije slabije pjesme. U prvom redu to je Nobody Knows Me i Die Another Day, naslovna pjesma iz posljednjega filma iz serijala o tajnom agentu Jamesu Bondu. Ipak, American Life u cijelosti je vrlo dobar album, koji ponovno dokazuje da je Madonna jedna i jedina pop kraljica.

Rock po istarski

Livio Morosin Band, Best off, Dancing Bear

Ovo je drugi slučaj da se na hrvatskoj glazbenoj sceni pojavljuje debitantski album naziva Best off (sa dva f). Prvi su takvu stvar izveli početkom devedesetih godina riječki Lauferi, koji su prije objave prvenca imali prilično bogatu pjesmaricu, a bili su dobro poznati publici koja redovito posjećuje rock koncerte. Ista se stvar ponavlja i ove godine. Svi znaju tko je Livio Morosin, ako ne drukčije, onda zbog toga što je taj sjajan glazbenik neko vrijeme, također početkom devedesetih, surađivao s Alanom Vitasovićem.

Liviju kao prototipu slobodnoga duha nije se svidio neumoljivi žrvanj hrvatske estrade, pa je suradnja s Vitasovićem pukla. No, ta je suradnja dala neke uistinu prelijepe trenutke hrvatske mainstream-glazbe. Livio Morosin jedna je od najzanimljivijih hrvatskih glazbenih pojava, jer dokazao se kao vrhunski autor u vodama mainstreama, a s debitantskim studijskim albumom dokazuje se kao inovator na području čvrstih obrazaca klasičnog rocka. I kao dodatak tome, Morosin fantastično dobro svira električnu gitaru. Tako efektna i logična primjena distorzije i ostalih gitarskih efekata uistinu se rijetko može čuti na nekom domaćem albumu.

Best off u neku ruku spaja nespojivo. S jedne strane riječ je o krasnim ljubavnim pjesmama pisanim na istarskom dijalektu, a s druge strane glazbena je podloga, osim u ponekim slučajevima kada možemo čuti roženice, sirovo rokerska, toliko bučna i nabrijana da ponekad taj klasični hard rock tipa Led Zeppelin i Deep Purple, prelazi u razorni heavy metal na tragu začinjavaca tog žanra Bleck Sabbatha, ali i dalje do Iron Maidena.

Album započinje pozdravom legendarnoga Francija Blaškovića, koji za Morosina kaže da je »začinjavac i vizionar istrijanskega rokenrola«, a ono što slijedi na albumu te riječi u najvećoj mjeri i potvrđuje. Prva pjesma, Baladur, zbilja je nesvakidašnja. Uvod predstavlja a cappella otpjevana Over The Rainbow, slijedi fascinantna improvizacija na distorziranoj gitari od koje zastaje dah, a potom se uz tekst na istrijanskom dijalektu diskretno priključuju i roženice. Baladur, u trajanju od osam i pol minuta, ne bi bio dosadan ni da traje dvostruko dulje. Sve pjesme na albumu Morosin je izvodio i prije po različitim festivalima, ali za album aranžmani su im detaljno prekrojeni. U takvoj strategiji čini mi se da je malo na dopadljivosti izgubila Žminjska polka/Tri naranče, koja je iz prijašnjega dominantno etno ruha uplovila u bučne punk vode. To je možda tek jedan majušni propust na čitavom albumu.

Pjesma Po ud mene, poznata nam je iz Livijeve suradnje s Vitasovićem, a na ovom albumu očišćena je od odveć patetične melodije, tako da je možemo proglasiti našom novom najljepšom ljubavnom pjesmom napisanom na dijalektu. Također treba istaknuti i pjesme poput Nikad tako velik misec, Uzmi me sa sobom i Noć eli dan. U posljednje vrijeme iz Istre dolaze fenomenalni albumi, trebalo bi rockerima s one strane Učke reći da bi nas vrlo lako mogli razmaziti ako i dalje nastave tako.

Goran Jovetić