Narativni simbolizam

Narativni simbolizam

XX. tjedan suvremenog plesa ugostio je ove godine dio kanadske plesne scene (Britanska Kolumbija) okupljene oko Plesnog centra u Vancouveru. Osnovne karakteristike predstavljenih kanadskih umjetnika su narativnost i simbolizam.

Uz The Body Holy Tatoo i nekoliko već renomiranih autora kanadska plesna je platforma obuhvatila i četiri relativno mlada koreografa: Cori Caulfield, Crystal Pite, Lolu MacLaughlin i Alvina Erasga Tolentina. Iako promišljaju o različitim tematikama i potječu iz raznovrsnih škola, plesni vokabular im je sličan. Snažna ekspresivnost, jednostavni pokreti zasnovani na mješavini klasičnog i modernog plesa, pretjerano narativni pristup u izrazu, simbolika u kostimima i scenografskim detaljima, sve to dovodi do nepovjerenja u dosljednost i promišljenost koreografskih zadataka. Nezrelost u pristupu očituje se kroz doslovnost interpretacije, te njihovu snažnu potrebu za naglašavanjem svega što se odvija na sceni, pa tako gledatelju ne ostavljaju prostora za vlastiti doživljaj.

Vjera u podsvjesno

Crystal Pite svojim se mladim duhom i svježim idejama ipak ističe među Vancuverskim koreografskim društvom. Njezina interpretacija svakodnevne borbe umjetnika pri stvaranju djela vrlo je originalna, iako prepuna narativnih i sugestivnih elemenata (borba sa malim vojnicima-keglama koji se pri dodiru kreću po svom, šljem koji asocira disciplinu i žrtvu pri stvaranju...)

Ona priča priču o vjeri u podsvjesne ideje i kako ih ne možemo kontrolirati niti zaobići, one će uvijek postojati dok god ih ne prihvatimo i na taj ih se način oslobodimo. Ponavljanjem istih scena pratimo napredak od odbijanja do prihvaćanja ideja. Usuditi se reći, napraviti ili napisati ono što stvarno proživljavamo, čujemo i mislimo velik je izazov. Slijedi nagrada za svu hrabrost i iskrenost.

Bića s druge planete koja se povremeno pojavljuju na sceni simboliziraju naše nekontrolirane, kreativne misli. Humorističan pristup androidima koji plešu step pokazuje da snovi ne moraju biti zastrašujući, samo im trebamo dopustiti da nas osvoje. Pite posjeduje točan osjećaj za humoristične trenutke. Kao plesačica, iznenađuje potpunom kontrolom tijela i kvalitetom pokreta.

Za razliku od Pite, Caulfield, MacLaughlin i Erasga površno se bave koreografskim izričajem: ples je više od pukog isplesavanja plesnih sekvenci, a svaki koreograf mora istraživati i otkrivati individualna rješenja. To je izazov, cilj kojem treba težiti. Postoje slojevi koje treba prikazati i tada rad postaje umjetničko djelo vrijedno svog naslova.

S puno adrenalina

Batteryopera (umjetnički direktori LeeSu-Feh i David McIntosh) predstavila je upravo onaj narativni segment kanadskih koreografa, upotrijebivši događaj borbe kokoši kao platformu za dalje razvijanje mnogih slojeva značenja. Ironičan i zabavan istovremeno, Spektator (Gledatelj) uspijeva svima dati pljusku u lice već time što su ljudi.

Ulazimo i sjedamo okružujući izvedbeni prostor sa svih strana, a glazba već svira i događaj se zagrijava u zadimljenoj i zagušljivoj prostoriji. Možda to i nije borba kokoši, možda je teatar, i to ljudski. Nakon što je tijelom ocrtan prostor za borbu, kocka i suprotan mu krug iznutra, ulaze kokoši odjevene najljepše što čovjek može biti i nude nam se zamotane kao lijepi poklončići. Njihov pokret uvijek vrlo dobro oslikava kokošje šepurenje, ali i orijentalne borilačke vještine, odakle geografski i potječu kokošje borbe. Nude odnose i nježnosti među ljudima, ali u sitnim znakovima koji postaju jedina emocionalna mjesta u zabavljačkoj slici. Komentator govori čudnim arhaičnim jezikom, a ono što i kako govori nije bašljudski. Sve je puno adrenalina kada se počnu boriti i njihovi ih treneri počnu sportski podržavati iz uglova. Sudac, u odijelu s mesarskom pogačom, presuđuje nelogično, ali mi se izgleda svi slažemo, jer što nas briga kad se zabavljamo. Nakon nepotrebne stanke, koja dulji ionako predugu predstavu, kada smo se okladili u pobjednika, vidimo ih kako se pripremaju za borbu, a ja se pitam zašto gledam tu grozotu? Uvid u pripreme postaje mučan, a borci slabi i napunjeni lažnim emocijama, koje poslije svi mogu iskorištavati za vlastito zadovoljenje. Kad konačno počinje borba, oni su gole, ranjive društvene lutke i potreban je samo jedan mali pokret da se slome i nitko više ne mari. Pojeli smo ih i vjerojatno ćemo ih probaviti, stavivši rukavice, a smrt koja kruži će ih odnijeti. Sve rabimo za vlastito zadovoljstvo, čak i nečiju smrt. Pri tome možemo i zaraditi?

Karen Jamieson predstavnik je one grupe Kanađana koji nadahnuće traže u aboriđinskoj kulturi, iskorištavajući je za svoj rad bez da nam time išta prenesu. Ritual Passage možda pokušava evocirati njezina vlastita iskustva u komunikaciji s tom kulturom. Ona pokušava naznačiti tu komunikaciju kroz pokret koji je jednostavna mješavina njezinog vlastitog jezika i tuđeg, zatim kostimom (večernja haljina sa životinjskim uzorkom), i konačno glazbenom podlogom jazza s ambijentalnim primjesama. Uporaba dvojice drugih izvođača vrlo je loše riješena, jer druga boja kože čovjeka koji živi zapadnu kulturu, ne može proizvesti iskrenost kakvu od izvornih izvođača očekujemo. Jednostavna zamjena odjeće, haljine i odijela, koja bi trebala predstavljati uzajamno prihvaćanje kulturnih elemenata, nije postigla taj učinak. Kao što ni Jamieson s predstavom nije postigla nikakav učinak.

Manipulacija ovisnošću

Joe Ink izveo je solo Left u kojem je uporabio zanimljivu ideju igre sa šalicom kave, odlučivši opisati čovjekovu ovisnost o stvarima i osobama u životu, kroz manipulaciju šalicom. Njegov ples okupljen je oko te šalice, pokreti su pomalo živčani, a rabi uglavnom ruke, glavu i torzo. Ponekad se baci dalje u prostor, da bi se ponovno vratio, poput kakva ovisnika, svojoj drogi. Odjeven je u klasično crno odijelo, ali s elizabetanskim ovratnikom i manšetama, što objašnjava uporabu barokne glazbe, a to je otprilike vrijeme kada se kava kao proizvod predstavlja Zapadu. Odatle možda i rafinirani pokreti ruku i glave koji su upravo odjećom i naglašeni. Najveći je problem u tome što je Joe Ink, kao i mnogi kanadski izvođači, mogao u mnogo kraćem vremenu izreći isto, i svi bi kući ponijeli mnogo jasniju i umjetnički vredniju sliku.

Tamara Curić i Jelena Mihelčić