Minimalistički triler

Minimalistički triler

Colin Farrell nosi film, pretvarajući ga u one man show

Nevjerojatno je da jedan komercijalan filmaš poput Joela Schumachera (potpisnik patetičnih bljezgarija poput Batmana i Robina) bude autor u tolikoj mjeri minimalističkog trilera, s relativno niskim budžetom, snimljenog za svega desetak dana; kao što je Telefonska govornica. Bazirana na kratkom studentskom predlošku iz 1996. godine — End of the Line, vidljivo iz istog crpi vlastitu minimalnost, bolje reći asketizam priče (o beskrupuloznom menadžeru kojeg kažnjava tajanstveni snajperist, prisiljavajući ga da ostane prikovan u telefonskoj govornici), bivajući čista zgodna dosjetka, crtica koja se mogla i iscrpnije doraditi, produbiti, iščitati. Schumacher se pak odlučio za drugačiji pristup — pokazavši se opčinjenim svim sirenski privlačnim tehničkim opcijama dostupnima u suvremenoj digitalnoj eri, jednostavno ih je sve utrpao u uvod filma (ubrzani pokret pretvarajući u usporeni, rabeći ekstremno krupne planove, slijevajući svemir u telefonsku ćeliju — pri čemu potonje posvemašnje asocira na kultnu špicu Kluba boraca, u kojoj subverzivni Fincher, sa subverzivnom temom, posve ludički i začudno rabi prolaske kamere kroz unutrašnje organe antijunaka, a da bi u finalu kroz cijev pištolja uperenu u njegova usta ta ista kamera izašla na svjetlo dana).

No iako redatelj i nije imao puno šansi upropastiti film, zbog same njegove strukturalne prirode, ipak je to činio gdje god mu se ukazala prilika. Tako u omaške spadaju predvidiv završetak, pretenciozan uvod, poneka patetična replika, te nedefiniran odnos prema stavu zlikovca — podupire li dakle redatelj suptilno moraliziranje stavljeno u usta ovog, jednog u nizu svetih, serijskih ubojica/anđela-osvetnika (poznatih nam iz filmova poput Sedam ili recentnih Anđela i demona) ili pak osuđuje olako osuđivanje drugih. Odnosno, on propušta iskoristiti ponuđeni mu materijal ne razvijajući još jedan njegov nivo (primjerice motiv grijeha). Jer ovdje zlikovac nema lica. On je uistinu samo Glas (dojmljiv i kićen, čija neobična kvaliteta pridonosi dojmljivosti cjelokupne radnje), koji izigrava (?) boga, a možda zapravo i pravi glas čovjekove savjesti.

Malo mjesta, malo vremena

Time sam film Schumacher dijeli na tri imaginarna dijela — uvod, koji funkcionira poput kakve TV-reklame ili videospota; središnji (najbolji i najdulji, fokusirani) dio, čiju kompaktnost narušavaju poneke nepotrebne patetične replike; te finale, koje propušta složiti jaču dramatsku zaokruženost djela, i čija je težnja za obratom u zadnjem trenu zapravo primjerenija kakvom B-filmu negoli djelu ovolikog potencijala.

Ipak je rezultat iako ne odličan, a ono barem dobar ili čak vrlo dobar film.

Sniman u real-timeu, gotovo posve poštujući jedinstvo mjesta i vremena radnje, traje zgusnutih osamdeset minuta, što je pogođeno i u smislu uvjerljivosti real-timea i u smislu održavanja što konciznije napetosti. Umješno vođen, žustra neposustajuća ritma, akrobatske kamere i visoka nivoa suspensea, te spretno, brzopotezno i s lakoćom skiciranih likova; kontrast dinamičnosti prezentiranog i jednostavnosti premise, u svom najvećem dijelu dojmljivo uklapa u cjelinu. Pritom hot du jour — Colin Farrell nosi film, pretvarajući ga u one man show, te s vrlo malo prostora za kretanje, posljedično i vrlo malo pokreta, izvlači maksimum iz zahtjevne role.

Katarina Marić