Militarizam preodgajanja

Militarizam preodgajanja

Čini se da je u obilju materijala ovaj tekst i predstava izgubila na svojoj sabranosti pa time i na ritmu. Činilo se i kako je redatelj imao premalo vremena za rad s glumcima, od kojih su neki prvi put imali prilike ozbiljnije stati na scenu

Prije nekoliko godina Boris Senker travestirao je našu kulturno-političku povijest i suvremenost u likovima Krleže, Matoša, Šenoa i Zagorke u zabavnim skeč sličicama koje je režirao Robert Raponja, a nazvali su ih Cabaret ITD. Suradnju su ponovili u Teatru Epilog, šarmantnoj slagalici na potki Krležine Gospode Glembajevih. Poznatu obiteljsku dramu varirali su u različitim kazališnim stilovima i žanrove te na tiskanom jelovniku na temelju kojega je publika mogla birati što će gledati ponudili Glembajeve na način psihodrame, šekspirijanskog kazališta ili pak u stilu suvremenih estetika Pine Baush i Jana Fabrea.

Po sličnoj matrici nastao je i TOP (Tečaj odvikavanja od pušenja), a ponovila se i suradnja Senker-Raponja. Ponovno je kao u Cabaretu izabran prostor artija Teatra ITD i ponovo se Senker bavi travestijom povijesti (ponajviše naše), koja je niz pušiona, odnosno gubitničkih događaja od bitke na Krbavskom polju, Matije Gupca do Zrinskih i Frankopana. Na tečaju odvikavanja od pušenja uz dva voditelja (Marko Torjanec i Darija Knez) polaznici prolaze i povijest pušenja od dolaska Kolumba u Ameriku i krvavog obračuna s mirnim pušačima Indijancima, poigravaju se njezinom erotskom funkcijom u igri zavođenja ili pak simboličnim značenjem koje je upisano u riječ pušenje što postaje sinonim kako za opsjenu, prijevaru gubitništvo, tako i za, recimo, oralni seks. Pritom se polaznici čiste i u osobnim ispovijedima, a sve je predočeno nizom skečeva što preskaču vremena i kontekste pjevanjem, plesom u raznim žanrovskim izvedenicama od parodije filmova četrdesetih s mafijašima i velikim zavodnicama sa cigaršpicima do historijske drame i ponovno parodiranja građanske na matrici Glembajevih.

Razotkrivene mistifikacije

I u TOP-u Senker pokazuje zavidnu kazališno-kulturnu i povijesnu erudiciju te spremnost da se ironijski s njom poigra, da razotkrije mistifikacije i upozori na militarizam svakojakog preodgajanja (pa u ovom slučaju ironizira i antipušački militarizam utjelovljen dvojcem voditelja), no čini se da je u obilju materjala ovaj tekst i predstava izgubila na svojoj sabranosti pa time i na ritmu. Činilo se i kako je redatelj imao premalo vremena za rad s glumcima, od koji su neki poput Jelene Perčin i Mislava Čavaje prvi put imali prilike ozbiljnije stati na scenu.

Osjetila se i određena nesigurnost u tekstu te plesnim i pjevačkim dionicama koje su duhovito persiflirali Maja Đ urinović (koreografija) i Đ orđe Manojlović (songovi i glazbena obrada). Te nesigurnosti iako u manjoj mjeri nisu bili pošteđeni ni oni scenski iskusniji, Dijana Vidušin ili Dora Lipovac i Darija Knez, temperaturu je malo podigao zgodnim parodiranjem Hrvoje Klobučar, osobito opanašajući Radu Šerbedžiju u ulozi Leona i primitivnoga pušača, vozača autobusa što se ne obazire na prigovore putnika, Marko Torjanec maniru lika Učitelja izdržao je stoički, dok se mladi Živko Anočić istaknuo scenskim šarmom i duhovitim transformacijama što ukazuju na neko buduće zanimljivo glumačko lice.

Gordana Ostović