Metodičnost lirizma

Metodičnost lirizma

Životopisno sve više vezan uz Hrvatsku, provodeći polovicu godine u Dalmaciji, a drugu u Berlinu, njemački je slikar Jürgen Mitransky i u svojim najnovijim djelima naznačio svoju zavisnost s podnebljem koje ga i ljudski i slikarski fascinira

Slikar čistoga oka i heliocentrist pronašao je u krajoliku izvore istodobno i poetskog i analitičkoga interesa. Nije riječ o hiperimpresionizmu kako tvrdi ugledni dr. Peter Schwacke misleći na određenu kategoriju povijesne navike i iskustva. Prije bismo to nazvali stanovitim metodičkim liriziranjem ili nekim srodnim paradoksom koji uključuje i istraživanje i analitičko propitivanje, metodologiju, ali sposobnost imaginativnog i lirskoga doživljavanja svijeta. Naime, viđeni motiv kolorističkim i svjetlosnim intenzitetima odmiče i nestaje u svojoj deskriptivnosti. Slikar ga prevodi u svjetlosne i gotovo zvučne intenzitete stvarajući bogate i zasićene strukture.

Otapanje viđena svijeta

Taj postupak i tehnika na neki način otapaju viđeni svijet i ne masiraju podacima iz prirode, ističu čisti osjet krajolika previšnjeg od svjetlosti s kratkim potezima i mrljama strukturiranih po zonama slike — od tamnoplavog i zelenoplavoga do plamtećega crvenila. Tako slika Jürgena Mitranskog pretvara motiv u boju, a potom boju u svjetlost, čiju narav ipak sugerira gledani motiv. Beskorisno je ovdje nabrajati srodnike i slične interese. Jürgen Mitransky bi u tom smislu našao i bliže i dalje srodnike (u Hrvatskoj to bi se moglo zvati lijepim enformelom Perića, Dogana, Sablića, ali i hedonističkim kolorizmom Postružnika, Paraća...). Bilo bi točnije reći da ovo djelo nosi tragove jednoga šireg iskustva (romantizam, impresionizam, pointilizam, orfizam, apsolutno slikarstvo, ali i postenformelni hedonizam). Od djela do djela riječ je o raznorodnosti i kolajni filoloških razlika, lingvističkih divergencija što uvijek iznovice krijepi nagon za istraživanjem i finaliziranjem jednoga iscrpljivanja motiva, koje ne završava u suhoći analitičke nego i ditirampske osnovice u djelima koja nisu pitanje imena (motiva) nego svojstva — gdje nije važno pitanje imenica nego pridjeva. Tako se u slici u kojoj je boja i svjetlost sve i sva otkriva i disciplinirani i i slobodni govor, istododbno suspregnut i razvezani jezik. Pritom osjećaj neće biti prevaren niti motiv iznevjeren. Jürgen Mitransky od krajolika uvijek pravi i osjet. Promjena od slike do slike nije samo lingvistička, više ili manje poetska ili ugođajna, nego je riječ o stupnjevanju osjetilnosti i suptilnu procesu individualizacije svake pojedine slike lišene svake programatske revnosti. Stoga, potaknuta pri svakom motivu ili krajoliku na novo rješenje, svaka je slika iznovice problem za sebe — uokoliko o problemu uopće i treba govoriti.

Napor strpljiva graditelja

U slici je vidljiv napor strpljiva graditelja, ali i atmosfera prepuštenoga slikara koji predmete stvarnoga svijeta stavlja na raspolaganje svjetlosti kako bi motiv počeo u sebe sumnjati i kako bi se naposljetku našao u nekom nježnom i zvučnom svojstvu. Uz to, u ovom djelu osjeća se energija s kojom njegove slikane površine i čestice postižu ono što moderni fizičari nazivaju valnom funkcijom. Riječ je o energiji koja struji površinom platna i označava svojevrsno otapanje podataka svijeta koji kolaboriraju u ime ugođajne i meditativne osnovice, pri čemu predmeti, motivi i viđeni svijet odmiče u jedinstveno stanje. I usprkos analitičkom daru i slikarevoj strpljivosti ne postoji ovdje neki metodički zatvoreni sustav, nego se iznovice traži put razlaganja svijeta i stavljanja viđenog u zavisnost sa svjetlosnim i kolorističkim intdnzitetima. U tom je smislu — premda strpljivost i gradnja slike ujerava u suprotno — ovo slikarstvo slaba potpora objektivnosti. Ono izvan lažne urednosti ponajprije ukazuje na ortaštvo sa suncem.

Ono je uvijek obliveno sjajem tvorbene ozbiljnosti i svoje prirodne vedrine.