Mali, zgužvani motivi

The Matrix Reloaded, red. braća Wachowski

Mnogi su ljubitelji prvoga dijela priče o svijetu u kojemu su računala zaposjela ljudski um pohrlili u kina željni vizualne, ali i audioatrakcije. I jedno i drugo su — doduše, možda bez brojnih iznenađenja kojima je obilovao prvi dio — i dobili. Ako izuzmemo iznimno koreografirane akcijske scene i njegov vizualno-scenski dojam, morat ćemo priznati da bez zvučnoga dijela, dakle glazbe, film Matrix Reloaded ne bi imao toliku snagu.

U filmu se originalna skladana partitura Dona Davisa isprepleće s nizom songova, ali prijelazi su najčešće tako logični, da rijetko zapažamo trenutak kada prestaje svirati Davisova glazba, a započinje neki song. Davis se, naime, u partituri (i jednog i drugog) Matrixa koristi suvremeno-avangardnim postupcima i iz klasične i iz zabavne glazbe. Teme su gotovo neprepoznatljive zbog gomile zvukova, efekata i orkestralnih motiva koji sugeriraju brzo kretanje uma u svijetu virtualne realnosti. Ipak, glavnu temu Matrixa prepoznajemo kao element identiteta filmskog serijala, a svakako je važna i tema sada multiplicirajućega gospodina Smitha, u kojoj mali motiv agresivno-avangardnih puhača uporno se ponavljajući (poput samoga g. Smitha) istodobno izaziva nelagodu, osjećaj opasnosti i potrebu za brzom reakcijom (za koju je, dakako, jedino sposoban samo Neo).

Zgusnuto spiralno okretanje

Uporno ponavljanje malih, zgužvanih motiva jedna je od karakteristika ove raznolike partiture. Uporaba električnih sintesajzer-efekata, postupci poput onoga u kojima jedan dio orkestra imitira drugi u beskonačnom nizu eho-imitacija, zgusnuto spiralno kretanje orkestra i paralelno istraživanje orkestralnih boja još su neki elementi Davisove partiture Matrix Reloaded. No osim avangardno-klasičnih postupaka, u filmu nailazimo i na uporno poigravanje ritmom: najprije u sceni plesno-erotske orgije na Zionu, a zatim u sukobu Nea s čuvarem Oraclea. I u jednoj i u drugoj sceni udaraljke postaju važnim nosiocem zbivanja te filmskoj slici ne smetaju (zbog svoje agresivnosti prema ostalim zvukovima pa čak i prema vizualnom iskustvu, udaraljke se u filmu rijetko samostalno upotrebljavaju) nego njezin dojam, dapače, uzdižu. I u jednom i u drugom slučaju Davisova glazba postupno i neopazice prelazi u suvremeni instrumental drugoga skladatelja stvarajući zanimljivu kombinaciju klasičnog i popularnog ritma. Jedina je razlika što je u prvom slučaju riječ o prizornoj glazbi (tu su udaraljke primitivni bubnjevi koji doista sviraju u sceni), koja će se postupno, s ulaskom drugog skladatelja, pretvoriti u neprizornu glazbu (ili mješavinu prizorne i neprizorne glazbe, ako je tako shvatimo). U slučaju impresivne borbe Nea i Čuvara, svođenje glazbe na ritam usmjerava pozornost na koreografiju i lako kretanje boraca, što će ulazak drugog skladatelja vješto sakriti pred zaokupljenim osjetilima publike.

Također je zanimljivo da Davis u okviru gustoga suvremenog glazbenog jezika, u mirnijim scenama uspijeva upotrijebiti i klasične teme koje gotovo izrastaju iz tradicije glazbe 19. stoljeća. One se javljaju kao kontrast gustu nizanju i vrtoglavu kretanju motiva ili udaraljki, najavljujući mogućnost da bi ljudi jednoga dana mogli živjeti i drukčije. Živa slika kompjutorski dizajnirana svijeta tutnji iz svih filmskih zvučnika sugerirajući da drugi Matrix glazbeno nije samo reloaded (obnova starih tema) nego i overloaded. Baš kao što su to njegovi obožavatelji očekivali.

Irena Paulus

Pustite Sunce!

CD soundtrack Kosa (Hair), red. Miloš Forman

Soundtrack filma Kosa redatelja Miloša Formana i skladatelja Glata MacDermota zanimljiv je iz nekoliko razloga. Najprije, u kontekstu najava da će mjuzikl Kosa, od kojega se film razlikuje samo po orkestraciji (za potrebe filma MacDermot je orkestrirao partituru koju je za mjuzikl napisao samo za svoj bend), ansambl kazališta Komedija uskoro izvesti na dugo najavljivanu Jarunfestu 2003. Dalje, filmski je mjuzikl Kosa zanimljiv u kontekstu antiratnog (vijetnamskoga) okruženja priče koja neizbježno vuče paralelu u smjeru Zaljevskog rata i nedavnog rata u Iraku čije se posljedice još uvijek osjećaju. I, naposljetku, Kosa je zanimljiva u kontekstu sve većeg interesa suvremenih redatelja za mjuzikl kao filmski žanr (koji je bolji, Moulin Rouge ili Chicago?) kao i u kontekstu suvremene zabavne glazbe, posebice hip-hopa (pjesme poput Where Do I Go i Easy To Be Hard obradili su rapperi).

Dakle, dvostruki CD filma Kosa, koji je izdan godine 1999, zorno će nas podsjetiti na vrijeme hipija, ali i na činjenicu da su pjesme poput Aquarius, I Got Life, Hair, Let The Sunshine In i druge još zanimljive i staroj i novoj publici. No, slušanje Kose ukazuje i na žanrovsku raznolikost mjuzikla koji je očito (a osobito očito ako se poznaje biografija skladatelja MacDermota) nadahnuće crpao iz najrazličitijih izvora.

Prvi funk-mjuzikl

Osim nabrojanih pjesama u kojima ritmička pokretljivost ne da stajati na jednom mjestu, tu su i pjesme koje su nastale pod izravnim utjecajem afričke glazbe i afričkih ritmova (Colored Spade, I’m Black, Black Boys, White Boys i druge). Zatim, tu su opijene pjesme (poput Hashish i Hare Krishna) i country pjesme (Somebody To Love i Don’t Put Me Down). Tu je šarmantna Party Music koja podsjeća na My Baby Just Cares For Me Nine Simone, kao i niz prekrasnih lirskih pjesama poput Frank Mills, Old Fashioned Melody, Where Do I Go i Easy To Be Hard. I, na kraju, tu je i činjenica da mjuzikl iz skladateljeve glave nije izašao kao rock-mjuzikl, kako je bio naručen, nego kao prvi funk-mjuzikl. Ritam je, dakle, ono što povezuje sve pjesme u cjelinu (»ako imaš dobru udaraljkašku sekciju, glazba će odmah dobiti na kvaliteti«, tvrdi skladatelj), a jedino mjesto gdje on izostaje — lirske pjesme — pokazuje se kao logična protuteža iznimno ritmičnim i pokretljivim ostalim pjesmama sa soundtracka. Podsjećajući na ludovanje Treata Williamsa (Berger) i Johna Savagea (Claude), soundtrack budi nostalgiju za prošlim vremenima i želju da se iskustvo obnovi gledanjem filma. A to i neće biti tako teško, jer je Kosa u Americi nedavno izdana na DVD-u.

Irena Paulus