Vijenac 242

Naslovnica, Ples

XX. Tjedan suvremenog plesa, Zagreb, 27. svibnja — 7. lipnja 2003, HNK, DK Gavella, ZeKaeM, Tvornica, Gliptoteka HAZU, HDLU

Krv i pijesak

Čudesno je i puno poštovanja prema Izvornom Odrazu polagano umetanje tijela u prostor, njegovo širenje između kapljica vode i krvi, čežnja sjene za svjetlom

XX. Tjedan suvremenog plesa, Zagreb, 27. svibnja — 7. lipnja 2003, HNK, DK Gavella, ZeKaeM, Tvornica, Gliptoteka HAZU, HDLU

Krv i pijesak

Čudesno je i puno poštovanja prema Izvornom Odrazu polagano umetanje tijela u prostor, njegovo širenje između kapljica vode i krvi, čežnja sjene za svjetlom

Slavljenički, dvadeseti Tjedan suvremenog plesa, produžen je na dvanaest dana. Osnovni dojam, osim naravno zamora i polagana osjećaja gubljenja kriterija i interesa pri intenzivnom predstavljanju kanadske plesne platforme u posljednja četiri dana, jest mirna i sigurna autorska promišljenost, neka pomirenost s tijelom, ali i vjera u svjetove koje ono otvara.

Već samo otvaranje Tjedna nastupom kultne japanske buto skupine Sankai Juku usmjerilo je pozornost na ljepotu unutarnjih trajanja, mistiku postojanja. Buto metoda Ushia Amagatsua pomalo je zapadnjački estetizirana, umekšana i poetizirana, no svejedno plijeni autentičnom unutarnjom snagom. Čudesno je i puno poštovanja prema Izvornom Odrazu polagano umetanje tijela u prostor, njegovo širenje između kapljica vode i krvi, čežnja sjene za svjetlom.

I baš ta crvena kao krv, boja simbolično povezana s misterijem života, jer skrivena je uvjet življenja, a prolivena znači smrt, više se puta tijekom XX. Tjedna vratila na scenu. Thomas Hauert u solu Do You Believe in Gravity? Do You Trust the Pilot? rabi manji okrugli crveni tepih. Tepih je u središtu crne ogoljene scene i na njemu je mikrofon. Hauert dugo trči oko njega, ali da bi nam se obratio, mora stati na tepih. Stihovi koje Hauert vrlo ozbiljno govori i pjeva niz su pitanja o smislu i identitetu u svijetu zasićenu obrascima, tuđim očekivanjima, o razlici viđenja. How ever I explain / Whatever we exchange / There’ll always be the mystery / Of what it feels like to be me.

Veliki crveni okrugli tepih bit će poprište sjajnog dueta poznate kanadske skupine The Holy Body Tattoo. Njihova je Circa strasna, ali nikad vulgarna, ljubavna priča odigrana tangom. A tango je tužna misao koja se pleše. Beznadna žudnja tijela koja omogućuje spajanje, ali ograničava stapanje.

I na kraju ove crvene linije je Lovely Performance Ivane Müller. Dignuvši se iz pijeska na morskoj plaži u crvenoj haljini, pomirisavši zrak, djevojka će krenuti u jednom smjeru i protrčati jedan od mogućih, slučajno izabranih putova upadajući u tuđe priče, mijenjajući njihov tijek i sudbinu. Duhovito i promišljeno. Koliko mi svakodnevno mijenjamo tuđih priča, pozitivno ili negativno utječemo na tijek nečije sudbine? Iz toga slijedi važnost i, zapravo, odgovornost svakoga proživljenog trenutka. Kao što je suvremena Crkva unijela u svoje postulate: griješiti se može djelom, mišlju i — propustom!?

Mali ljudi iz Nedođije

Nastavljajući prezentaciju novih, drukčijih plesnih tijela XX. je Tjedan nakon Suver Nuver i CandoCo predstavio belgijski Theater Stap. Nienke Reehorst, uz Sidija Larbija Cherkaouia potpisana kao redateljica predstave Ook, napomenula je da je nakon rada s plesačima koji boluju od Downova sindroma, prilično promijenila kriterije glede zdravih i bolesnih, profesionalnih i neprofesionalnih izvođača. Naime, desetero tzv. hendikepiranih plesača, ujedno i autora svojih cjelina i priča, osobe su koje teoretski mogu zadržati vlastitu pozornost petnaestak minuta. A oni igraju i održavaju napetost i smisao jednosatne predstave. Nema dvojbe da su sjajno vodstvo i toplina razumijevanja otvorili put do srca i pokrenuli emotivnu inteligenciju. Male osobne cjeline, smislene i duhovite scenske minijature pretapaju se otvarajući nova začudna značenja. A hendikepirani izvođači (ili su to mali ljudi iz Nedođije koji su se spasili odrastanja?) pritom toliko predano uživaju da izazivaju zavist umjesto sažaljenja!

Multimedijalnost i sve čudesnija primjena projekcija u scenskom izvođenju gotovo da je postalo pravilo. No dok autori kao Wayne McGregor i njegov Random dance ostaju na razini hladnoga kibernetskog prostora u kojem je jedino očito da su plesači tehnički vrlo spremni i da mogu do beskraja kombinirati svoje sekvence, i da ta savršenost nije dovoljna da zadrži pažnju, Damaged Goods zatravili su nas projektom Sand Table. Projekcija na pijesku osoba izloženih na stolu, njihova krhkost i pretapanje u pijesak u okrutnoj igri moćnih ruku živih izvođača u početku je zastrašujuća, a onda postaje vrlo jasna i umirujuća. Vraća na viđeni buto.

Šatirana mijena oblika

Kad smo na motivu pijeska, nezaobilazan je, i meni osobno najdraži solo XX. Tjedna Brutalis francuske umjetnice Karine Ponties. (Iako ona sama smatra da nije riječ o solu jer su u rad jednako autorski uključeni i autori svjetla, scene, glazbe, i zapravo ima pravo. Potvrđuje to i izložba crteža Thierrya Van Hasselta, jednog od autora scenografije, a inače autora stripova otvorena u Medijateci.) Brutalis je čudna, šatirana mijena oblika. U igri s neobičnim izvorima svjetla osjenčani dijelovi tijela izranjaju kao samostalne linije i oblici da bi postali očito ljudski, smisleni, osjetljivi i potrebni. Ona se stalno mijenja, njezino je tijelo groteskno, staro, trbušasto, nježno, ženstveno, obezglavljeno, apstraktno. Postoji neka sjeta, opet neki pomirljivi mir i kraj u kojem ona polako prosipa pijesak iz cipela.

Ozbiljnost ovogodišnjega festivala podcrtalo je još niz akcija: izdavanje i predstavljanje Korpografije, monografije Tjedna koju je uredila Nataša Govedić, revival Komornog ansambl slobodnog plesa i Milane Broš, kongres i predstave vezane uz deset godina rada MAPA(Z)-a, radionica plesne kritike pod vodstvom kanadskih teoretičara Maxa Wymana i Susan Mertens, projekt Galerija pokreta te Kanadska plesna platforma.

Galerija pokreta pokazala je rad suvremenih hrvatskih autora, njih devetero, koji su izabrani između 27 ponuđenih projekata. Osmislivši svako po jedan dio prostora Gliptoteke iznenadili su raznolikošću, zrelošću i kvalitetom prikazanog. I slično lanjskom doživljaju, kada smo mogli usporediti niz domaćih premijera s britanskom platformom, pokazalo se koliko smo bogatiji darovitim autorima i promišljenim konceptima od izabranih kanadskih umjetnika. Doduše, dio naših snaga već radi u inozemstvu, a ne znam što će ostale, osim onoga ljudskog, tuđeg sunca koje ne grije tamo ko što ovdje grije (a ovdje, ljetos, stvarno grije!), zadržati.

Maja Đurinović

Vijenac 242

242 - 12. lipnja 2003. | Arhiva

Klikni za povratak