Krug se zatvara

Krug se zatvara

I nema točna tumačenja onoga što vidimo, nema odgovora, postoji samo jedno životno iskustvo koje se nudi, postoje osjećaji neponovljiva bića koje traži ono univerzalno (jednako/ljudsko) u drugim neponovljivim bićima

Ovogodišnji, XX. Tjedan suvremenog plesaa otvoren je 27. svibnja u Hrvatskom narodnom kazalištu predstavom Hibiki / Odjek iz daljine japanske buto-kompanije Sankai Juku. Osnivač je, umjetnički voditelj i koreograf kompanije Ushio Amagatsu, pripadnik druge generacije buto-autora, svjetski poznat i priznat autor. U veljači 2002. Ushio Amagatsu za predstavu Hibiki dobio je nagradu Laurence Olivier u kategoriji za najbolju new dance-produkciju.

Pet nepokretnih tijela u pijesku i Ushio Amagatsu sa svojim solom, praćen zvukom kapanja vode iz malih kontejnera iznad pozornice u konkavne posude raspoređene po pozornici, otvaraju vrata u neki drugi svijet, toliko fascinantan i čaroban, a opet tako poznat.

I nakon toga prvog otvaranja slijedi drugo — petorica izvođača, dotad nepokretnih i zatvorenih u položaju fetusa, počinju se polako otvarati. Vrijeme prestaje biti važno. Ušli smo u univerzum koji je u stalnoj mijeni i osjećamo kako se ta mijena događa i u nama.

U nama i izvan nas

Ushio Amagatsu prenosi nam slike o životu i nama samima, o stalnom dualizmu u nama i izvan nas. On želi podijeliti s nama svoje osjećaje prema vlastitom biću i njegovoj prošlosti, samim time i o univerzalnoj prošlosti svakoga čovjeka. Voda i pijesak, more i kopno, mjesto gdje je život nastao i mjesto kamo se život preselio. Mi to zovemo evolucija, no ta se evolucija stalno ponavlja, jer svako novo biće nastaje u vodi i rođenjem se seli na kopno. I svaka je ta mala evolucija posebna, jer nastaju neponovljena bića, ali je i univerzalna jer je svako neponovljeno biće ponovilo taj put. Ova neponovljivost (različitost) i univerzalnost tako zajedno prolaze kroz vrijeme (neizbježnost) i održavaju mijenu.

Šest figura u malom, za nas pripremljenu univerzumu, svojim pokretima kreiraju mijenu. Njihovi su pokreti brzi i spori, napeti i opušteni, njihova su lica bezlična i ekspresivna, njihove su noge nepokretne i nemirne, oni su okruženi tišinom i zvukom. Gledamo ih sve ili manje od toga. Oni nam nešto govore, ali radnja nije važna, važni su osjećaji koji se javljaju, fascinacija i fokusiranost, proživljavanje ponuđene ljepote. I nema točna tumačenja onoga što vidimo, nema odgovora, postoji samo jedno životno iskustvo koje se nudi, postoje osjećaji neponovljiva bića koje traži ono univerzalno (jednako/ljudsko) u drugim neponovljivim bićima.

Otvorena vrata percepcije

Kako se mijena u toj neizbježnosti bliži kraju, postaje sve jasnije da je ono proživljeno i viđeno životni ciklus koji se odvijao u dualitetima i upravo je svojim simboličkim izražajem (plesom) otvorio bezbrojna vrata svakoj percepciji da uzme što joj je poznato ili bliže. A sam se kraj u svojoj jednostavnosti vratio na početak. Samo je više svjetla. Prosvjetljenje (novim iskustvom)? Smrt (kao prelazak u drugu dimenziju)? Nešto treće?

Jednostavnost, snaga, apstraktnost, sklad. Jednostavnost — ljudi kao univerzalno postojanje s univerzalnim potrebama, težnjama i iskustvima. Snaga — pokreti izvođača, voda i krv, muški i ženski princip. Apstraktnost — slike koje ne zatvaraju interpretaciju i ne nameću okvir niti sadržaj. Sklad — pokreta, izraza, bivanja čovjekom, univerzuma. Ushio Amagatsu nije nikako pretenciozan u svom umjetničkom radu, on nudi svoje trenutke intime s prirodom, sa svojim vlastitim ja, s univerzumom u simboličkim slikama koje, bez obzira na kulturološko nasljeđe, govore univerzalnim jezikom visoke estetike i općeljudske teme.

Lidija Zoldoš