Kronika lirske duše

Kronika lirske duše

Čini se da širina Gotovčeve misli nema graničnih barijera. Govoriti o Gotovcu znači govoriti o pojmu slobode, ljubavi, hrabrosti, razumijevanja, dubine, odgovornosti, moći jezika, savjesti, dostojanstva, iskrenosti, istine, patnje — i samoće

Čovjek koji nema što podijeliti sa zvijezdama, nema što podijeliti ni s bližnjima.

Vlado Gotovac

Predstavljanje je naših autora u drugim zemljama uvijek izazov i ima posebnu draž. Jesmo li u mjeri svijeta maleni i nezapaženi ili još postoji ona posebna iskrica divljenja koju naši pisci mogu izazvati? London je pokazao da postoji. Knjigu pjesama Vlade Gotovca Crna jedra/Black Sails (priprema i izbor Čedo Prica, prijevod Celia Hawkesworth) i monografskoga broja časopisa »The Bridge Literary Magazine« posvećena Gotovcu (urednik Dražen Katunarić) promovirane su na University College London (The Centre for south East Europian Studies), u samom središtu Londona (Russel Square), a dvosatnu večer 20. svibnja organizirala je, uz spomenuto sveučilište, i Hrvatska ambasada (na predstavljanju je bio i naš veleposlanik Joško Paro), Matica hrvatska (britanski ogranak) i Institut Vlado Gotovac.

Protiv neiskrenosti

Večer je vodila upravo prevoditeljica Gotovčevih pjesama Celia Hawkesworth (uz čitanje pjesama na engleskom jeziku, hrvatski izvornik govorila je dramska umjetnica Renata Jurković, koja živi u Londonu), a o Gotovcu i njegovu djelu govorile su Flora Turner (naš uporni kulturni pregalac na relaciji Zagreb — London) i Tea Benčić Rimay, govoreći i o koncepciji časopisa »Most«. Na kraju se prisutnima obratila Simona Gotovac, Vladina supruga.

Čini se da širina Gotovčeve misli nema graničnih barijera. Govoriti o Gotovcu znači govoriti o pojmu slobode, ljubavi, hrabrosti, razumijevanja, dubine, odgovornosti, moći jezika, savjesti, dostojanstva, iskrenosti, istine, patnje — i samoće. A budući da smo u Hrvatskoj u Gotovcu imali i najsrčanijega, vrsna oratora, najjednostavnije je bilo predstavljati ga upravo njegovim riječima, brojnim citatima njegova filozofskog, kritičkog, esejističkog diskursa. Ja se odlučujem protiv neiskrenosti!, rekao je Gotovac. Tko ne zna živjeti na zemlji neće znati živjeti ni na nebu! Nema vječnosti bez otisaka prstiju... Sačuvati svu ljepotu hrabrosti! Jer hrabrost je uvijek divna, hrabrost nikad nije uzaludna — biti spreman propasti, ali ne izdati vlastitu sudbinu.

Iznenađujuće je koliko naših ljudi u Londonu poznaju i štuju Gotovca kao osobu, pjesnika, pisca, filozofa. U razgovorima s Rolandom Baroldom Jovanovićem (predsjednik britanskog ogranka Matice hrvatske, poznati povjesničar i arhitekt, osobni prijatelj obitelji Gotovac), Krstom Cviićem (kojeg ne treba posebno predstavljati, ali treba reći da je rijetko danas naći simpatičnijeg, toplijeg i dražeg čovjeka), evocirani su događaji iz Gotovčeva života, a zapravo čitav jedan povijesni, kulturni i politički razvoj hrvatske demokracije. Potaknuti i oduševljeni časopisom »Most«, razgovarali smo o Gotovčevoj esejistici, iz koje izbija duša poezije, a u samoj poeziji Gotovac je u pismu filozof i esejist. Nikada i ni zbog čega Gotovac nije mogao odgoditi svoj slučaj (zato ni mi danas ne bismo smjeli odgađati nasljeđe snage takve individualnosti, beskompromisno hrabre, dakako i žrtve, osobnosti koju je čistoćom i etičnošću, poštenjem načina života, pokazivao, ispisivao, itekako svjestan Matejeva upozorenja: tvoja će te riječ opravdati i tvoja će te riječ osuditi. Znajući da će izazvati nemire, nije mogao ne izricati ono što je vidio i osjećao, poznatim etičkim kriticizmom, britkim i oštrim uvijek sjajno izgovorenim, zapisao je u Autsajderskim bilješkama (citirano na predstavljanju):

Barapski rasap

»Barapski ton na sve strane pokazuje da smo mi u trijumfalnom razdoblju zaborava. Nadmetanje u drskosti, u nemilosrdnom napadanju na nostalgiju za čašću vrednijom od života nije samo stav nego i put do opće sklonosti. Nedostatak morala mora biti što ekspanzivniji, što spektakularniji, da bi mu sva sredstva bila pri ruci. Uz raspust svi žele cirkus, svi traže vašar! To je vrijeme kad moralne nakaze s cinizmom zarađuju time što se pokazuju. I ne smiju se uspoređivati s rugobama koje su žrtve prirode: u pitanju je posebna vrsta uvježbane protumoralnosti! Dakako, osnovni tok ima i svoj sitnež. One koji prčkaju. To su sluge. Velikog glasa, na njegovoj periferiji. Oni ne obavljaju manje važan, nego manje izravan posao: šire barapski rasap u kulturi.

Baraba nije protiv svake istine — ona samo ne smije pogađati ga mimo njegove volje, on nije lišen svake ljubavi — ona ga samo ne smije obvezivati bez ostatka. Jer, Baraba nije Satana: on je nebog razularene plitkosti. Zato su u njegovu carstvu i svi oni koji su ranjeni resantimanom: oni koji vlastiti neuspjeh proširuju na svijet. I zločini su im bez dubokih pobuda!... Sve što nije protiv njih, može postojati — ili ako oni bar ne opažaju da je protiv njih... Naravno da se ne varaju oni koji iz ovoga zaključuju da su barabe na svom poslu i u našoj kulturi...«

Citirani su dijelovi Gotovčeve autobiografije, napisane u Okružnom zatvoru u Zagrebu, od travnja do lipnja 1973, okrutne i nježne, stvarnosne i literarne, duhovite i tragične istovremeno, u kojoj prati svoje odrastanje nazivajući se likovima u glumi lutalačkog putovanja: prvi lik bijaše Mjesečeva luda — bezbrižni snivač — jer i u snu pomažemo izgradnju Svemira — koji je premalo osjećao zemlju... Razbuđen, sav se predao svakodnevnom, tvorcu svoje nove pretvorbe. Drugi lik bijaše Crni princ: u koroti za nestalim zvijezdama, koje nam ostaviše mračno bespuće. Taj udovac zvijezda, čuvar uspomena i njihove tišine, vjernik je uskrsnuća, vitez njihove Vječnosti u svakodnevnom.

Stare pjesme

»A kad više ništa nisam smio pisati (1972), kad je sav moj rad bio sveden na pisanje pisama, s posve ograničenim, određenim sadržajem i opsegom, nepopustljivo nadziran, počeo sam u zahodu, na toaletnom papiru, potajno bilježiti jednu lirsku kroniku duše, koja ima sve manje i manje riječi.« To je rad Idiota Vječnosti, zadnjeg lika u mojim mijenama... Možda najvažniji i najvrijedniji dio biografije ispisuje Gotovac u svojim pjesmama, Pjesmama oduvijek, u Jeci opasnog prostora, Osjećanju mjesta, Sadržaju vjetra, I biti opravdan, Crnoj kazaljci, Spornim sandalama, čekajući sjevernije... Na samom predstavljanju pročitano je petnaestak pjesama (dvojezično), često su praćene aplauzom zainteresiranog auditorija. Opet pišem stare pjesme, kaže Gotovac, odakle sam davno obeshrabren pobjegao. Stare pjesme — to znači opet spojene niti u cijeloj dužini mjesečarskoj. Evo kako jedna od tih pjesama nalazi suzvučje u drugom jeziku:

Tea Benčić-Rimay

* * *

I wanted to do something for my homeland,

But I awoke

Pronouncing random words...

— It is better to dream, than be awake for Croatia;

And best of all not to disclose it.

Then to take down the flag

To light the fire over one’s head

To go carefree towards the flame

Where no traces are left

And black silence of fire reigns in the sail.

There are no more mad, or wise people;

There’s no longer anything that wonders or hungers.