Koncertna harmonika

Kako se na harmonici zapravo može svirati i što jedan veliki umjetnik može s tim instrumentom, čulo se na recitalu svjetski poznata ruskog bajanista Aleksandra Skljarova. Ove godine na svom je recitalu svirao program čija je zahtjevnost jamčila prezentaciju vrhunske izvođačke bravure, no istovremeno otvorila prostor i za najsuptilnije muziciranje

Od 29. svibnja do 1. lipnja u Puli su održani trideseti Međunarodni susreti harmonikaša. Riječ je o glazbenoj manifestaciji koja se, od 1964, kada je Susrete osnovao dirigent Stanko Mihovilić, pa do danas, potvrdila kao jedno od prepoznatljivih događanja u kulturi grada Pule i cijele regije. Godinama gradeći imidž snažnoga harmonikaškog središta, žarišta koje predstavlja rad generacija entuzijasta iz OKUD-a Istra, Pula je danas u međunarodnim razmjerima prepoznata kao jedno od relevantnih središta glazbe za harmoniku.

Susreti harmonikaša u Puli u početku su se održavali svake godine, no poslije su se učvrstili kao bijenalna međunarodna manifestacija, koja upravo posljednjih godina privlači sve više sudionika iz europskih, ali i prekomorskih zemalja. Ove godine, primjerice, Pula je ugostila oko sedamsto sudionika Susreta, što natjecatelja, što koncertista i članova žirija, koji su došli iz pedesetak glazbenih škola i ostalih glazbenih institucija iz hrvatske i još jedanaest zemalja.

Višestruko uporabivo glazbalo

Popularnost harmonike kao koncertnog instrumenta u nekim je zemljama, poput Rusije, Francuske, Finske, Njemačke, ili Italije, zaista velika, a visok stupanj virtuoziteta koji je moguće postići u sviranju tog instrumenta te postojeća glazbena literatura, izvorna ili u transkripcijama, čini od harmonike ne samo zanimljivo nego i višestruko uporabivo glazbalo. Kako je u nas pojam harmonike vezan gotovo isključivo uz folklornu glazbu, postoji još mnogo predrasuda u pogledu harmonike kao koncertnoga instrumenta. Harmonika je međutim, posebice u 20. stoljeću, nadahnula mnoge skladatelje, osobito ruske (nekada sovjetske) da istražuju i proširuju skalu njezinih izražajnih mogućnosti i obogate fundus harmonikaške literature potaknute izvornim skladbama. Rusi i danas predstavljaju harmonikašku velesilu, premda su za posljednjih godina visoke standarde koncertnog muziciranja na harmonici učvrstili Francuzi. Među njima osobito svjetski renomirani pedagog Jacques Mornet, koji je revolucionirao tehniku sviranja, zasnivajući novi pristup svoje pedagogije na shvaćanju harmonike kao puhačkog instrumenta. Ove godine Jacques Mornet bio je gost pulskih Susreta kao član međunarodnog žirija. Treba podcrtati da su Susreti manifestacija s programom podijeljenim na koncertni i natjecateljski dio. Mladi harmonikaši natječu se u kategorijama za soliste, komorne sastave i harmonikaške orkestre, prema dobnoj granici specificiranoj za svaku kategoriju.

Kao i uivijek, i ove se godine u svim kategorijama, ponajviše u solističkoj, natjecao velik broj izvanredno darovitih mladih glazbenika. Kako se nagrade dijele prema visini osvojenih bodova, u nekoliko je kategorija dodijeljeno više prvih nagrada, što samo potvrđuje kvalitetu muziciranja ovogodišnjih natjecatelja. Najbolji glazbenici iz svih kategorija nastupili su na završnom koncertu u crkvi sv. Franje. Puljani su i ovaj put mogli biti zadovoljni jer su njihovi harmonikaši osvojili više nagrada, među kojima je sigurno najvredniji ponovljeni uspjeh orkestra harmonikaša pulskog Filozofskog fakulteta, koji je, pod ravnanjem Denisa Modrušana, osvojio najveći broj bodova bez obzira na kategoriju, a time i prijelazni pokal grada Pule i pokal u trajno vlasništvo.

Izvođačke bravure

Kako se na harmonici zapravo može svirati i što jedan veliki umjetnik može s tim instrumentom, čulo se na recitalu svjetski poznata ruskog bajanista Aleksandra Skljarova. Skljarov već godinama dolazi u Pulu, održava seminare, djeluje u radu žirija Susreta i daje solističke koncerte. Ove godine na svom je recitalu svirao program čija je zahtjevnost jamčila prezentaciju vrhunske izvođačke bravure, no istovremeno otvorila prostor i za najsuptilnije muziciranje. Skljarov svira s neusporedivom prirodnošću i lakoćom. Potpuno oslobođen svega shematiziranog i artificijelnog u tumačenju glazbe, Skljarov je u djelima baroknih skladatelja G. Muffata (Aria, Menuet i Gigue) te J. S. Bacha (preludij i fuga u es-molu iz zbirke Wohltemperiertes Klavier), mnogo pravog rafinmana u agogičkom i dinamičkom nijansiranju.

Mozartove Varijacije na temu »Ah, vous dirai-je, maman!« otkrile su finu poetsku crtu u muziciranju ovog umjetnika, koji očarava ljepotom sviranja na harmonici dovedena do apsolutne perfekcije. Koncertni triptih za bajan u španjolskom stilu A. Belošickog (posvećen upravo Skljarovu), Debrenkovih pet folklornih skica, Retro-fantasies V. Podgornog, te Balada na tizolsku temu A. Novikova i Valcer na način Straussa V. Zubickog, pokazali su, i repertoarno i u pogledu stila izvođenja, visoko majstorstvo Skljarovljeva muziciranja izbrušene zanatske perfekcije i potpune unutarnje oslobođenosti.

Drukčiji od uobičajenog

Od zagrebačkih koncerata u protekla dva tjedna valja izdvojiti gostovanje mađarskoga dirigenta Janosa Kovacsa, koji je uz Zagrebačku filharmoniju nastupio u Lisinskom 6. lipnja za pretplatnike Crvene oktave. Program koncerta, ponešto drukčiji od modela uobičajene simfonijske koncertne sheme, predstavio je najprije Motet za zbor a cappella op. 74, br. 1, (»Warum ist das Licht gegeben dem Mühseligen«) u korektnoj izvedbi Akademskog zbora I. G. Kovačić (zborovođa Luka Vukšić). U nastavku je slijedila skladba Prometej (Poema vatre) za glasovir, svjetleću klavijaturu, orgulje, zbor i orkestar, op. 60 Aleksandra Skrjabina. Uz svjetlosne instalacije Ivana Marušića Klifa, i svjetlosnu klavijaturu (Pavao Mašić), glavni teret izvedbe sa Zagrebačkom filharmonijom ponijela je pijanistica Lana Genc, koja je načinom izvođenja vrlo teške solističke dionice pridonijela ekstatičnosti Skrjabinova glazbenog izričaja.

Zagrebačka filharmonija s dirigentom Kovacseva formata pokazala se znatno koncentriranijom no obično, što se lijepo čulo u drugom dijelu koncerta u izvođenju simfonijske pjesme Tako govoraše Zaratustra Richarda Straussa. I premda je uvodna tema skladbe postala planetarno popularnom kao jedna od korištenih glazbi Kubrickove Odiseje u svemiru, u cjelini djelo ipak ne nadmašuje Straussova simfonijska ostvarenja poput Don Juana, Tilla Eulenspiegela, Smrti i preobraženja, ili Alpske simfonije. Za orkestar Zaratustra je pak tipični kamen kušnje iz Straussove simfonijske radionice. Da bi zvučao kako je zamišljen, zahtijeva minucioznu razradu u skladu sa zahtjevima pojedine orkestralne dionice.

Potencijali otkriveni uzalud

Stara istina da je orkestar onakav kakav je dirigent za pultom pokazala se opet točnom. Uz znalca poput Janosa Kovacsa Zagrebačka filharmonija uspjela se pokrenuti i otkriti dio svoga znatnog potencijala. Angažiranost glazbenika čula se u poboljšanoj sabranosti zajedničke svirke, a izvrsna sola koncert majstora Oresta Šurgota dala su posebnu vrijednost izvedbi. No kako je mogućnost kontinuirana rada Filharmoničara s dirigentom Kovacseve kvalitete zapravo ono što uprava Filharmonije želi izbjeći (jer bi to značilo neovisnost umjetničkog vodstva u odnosu na dirigiranu upravnu stegu), stvarno poboljšanje muziciranja Filharmoničara u okolnostima u kojima institucija Filharmonije danas mora djelovati ostaje tek praznim nadanjem.