Koloritna dama i drugi detalji

Koloritna dama i drugi detalji

Alja je dolazila i birala knjige iz naše kućne biblioteke. Imala je deset godina, čitati je naučila s pet.

Ah, ti mračni bijeli Rusi! Kako su bili nesretni!

Postojala je zelena Zabavna biblioteka, u njoj su objavljivane i dječje knjige: Bonsels: Pčelica Maja, Haberton: Helenina dječica, Ewald: Tiho jezero i druge. Ali da! Mi smo navalile na Čovjeka zvijer, Mayerling, i posebice na knjigu Krasnova: Od dvoglava orla do crvena barjaka. Pronašle smo fotografiju carske obitelji, poslije pogubljene na strašan način. Nekako smo se poistovjetile sa kćerkama — velikim kneginjama. Bile su prekrasne, otmjene, ali i neupadljivo, zapravo skromno odjevene u stilu svog vremena i tek nekoliko godina starije od nas. Aljin je tata odlično kuhao po starim ruskim receptima, jele smo boršč, peljmene, punjenu štuku. Izbjegli Rus imao je otresita mačka Murka, veličanstvena i muški umišljena. Bavila sam se svojom najmilijom zabavom, izmišljanjem tuđih života. Alju sam odmah uvalila u carsku obitelj, iako joj je otac bio tek profesor. Ili možda liječnik, ne znam, zaboravila sam. Ako se ne izmisli detaljno do kraja, pobrka se.

Pojavila se Alja nakon šezdeset godina i mahala mi pred nosom debelom knjigom: — Sjećaš li se naše dječje lektire? pitala je sva ozarena. Lice joj je bilo premazano debelim slojem masnih krema protiv bora, osvježeno jarkocrvenim ružem i napudrano bijelim, dječjim puderom. Nosila je dirljivu modu iz pedesetih i divne stare cipele od popucala laka koje je valjda naslijedila od mamice. — Što je to? rekoh.

— Svi životi jedne ljubavi! Irina Aleksander! Prelijepa dama! To moraš pročitati! odgovorila je.

U Poglavlju četvrtom naslovljenom kao Proljeće s Gumiljovom, u knjizi koju je priredila Irena Lukšić, a raznovrsnim, često osebujnim podacima oživjela Jadranka Pintarić, našla sam prizor kojim se Alja oduševila. Mračni sjaj njezina djetinjstva.

* * *

— Iznenada je na nas naletio mali kolporter koji se bjesomučno derao. Riječi nismo razabirali, i tek kad se izderao drugi put, čuli smo: Ubojstvo carske obitelji u Jekaterinburgu!

* * *

Slova su bila golema. Gumiljov je spustio lijevu ruku s novinama, polako, iskreno se prekrižio i onda prigušenim glasom rekao:

— Kraljevstvo im nebesko! Nikada im to neću oprostiti!

* * *

Oprostiti? Komu? Naravno, nikada neće oprostiti boljševicima! Na kalendaru je taj dan bio 17. srpnja 1918. godine. Autorica sjećanja Irina Aleksander, tada još Kunina, navršila je tek osamnaest godina. Ubrzo je otišla iz Petersburga. Njezin je otac u to zlo doba govorio... i tugovati i bježati treba bez ogledavanja!

Nikolaj Stepanovič Gumiljov, ruski pjesnik i kritičar, osnivač akmeističkog pokreta, uhićen je i strijeljan kao kontrarevolucionar, godine 1921. Taj neobičan, hrabri čovjek, obožavatelj žena, bio je oženjen velikom poetesom Anom Ahmatovom od koje se nakon nekoliko godina rastao.

Ljepotica Irina, njegova ljupka pratilja na proljetnim petersburškim šetnjama, iste je godine već u Zagrebu, na putu da postane gospođa Aleksander.

Alja je opčinjena, daje mi knjigu u ruke i odlazi. Sada je starija od svog oca, koji mi se u danima djetinjstva činio prastarim. Koliko se bijelih zagrebačkih Rusa pojavilo i u mojem sjećanju. Zašto bijelih? pitali smo se kao djeca. Odrasli bi nam odgovarali nekako neodređeno, nejasno. Mojom je ulicom svaki dan prolazio čuveni scenograf Vladimir Žedrinski, visok, mršav, uspravan. Školske sam klupe u gimnaziji dijelila s Ninom Govorovom, mudrom, okruglastom, vrlo mirnom, poslije liječnicom, činila se starijom i zrelijom od svih nas, ludih djevojčica. Staroj Ruskinji koja nam je poslije 1945. godine predavala svoj materinski jezik što ga je već pomalo i zaboravljala, pa nam je umjesto pouka iz gramatike radije recitirala Puškina, na kraju smo školske godine darovali bijelu ciklamu.

Aleksandar Blok pročitao je navodno svoju slavnu poemu Dvanaestorica prvi put pred Irinom, njezinim bratom i sestrom i mladim prijateljima, posve nevažnim društvom. Ali možda je i to baš nešto što odlikuje velike, nehajne pjesnike koji ne moraju postupno i lukavo, dodvoravajući se, graditi svoju slavu. Zapamtio je Blok svoju lijepu Neznanku kao mladu damu koja je mahala bijelim tulipanom. Ušla je, kako bi se izrazio pjesnik Josip Sever, u legendu i govor.

Doba djevojaštva i druženja s pjesnicima završilo je. Irina Aleksander, udata za bogata i prestižna muža, držala je otmjen salon građanskih ljevičara u zagrebačkoj Đorđićevoj ulici. Mnogi su slavni i manje slavni dolazili, među njima i Miroslav Krleža.

Jednom je, mnogo kasnije, izjavio: — O Iročki Aleksander, s kojom drugujem od 1936, dao bi se napisati veoma lijep roman.

Oni koji uvijek očekuju senzacije, pa radi li se pritom o tajanstvenim sanducima ili o sjećanjima iznimne, dugovječne dame, ostat će razočarani. Memoari su lijepo sročeni, idu do neke granice koja zasigurno i nije bila nikada prekoračena. Kao osoba naš veliki pisac i nije predočen kao privlačna muška figura. Svakako, Bela djeluje mnogo markantnije, pa i antipatičnije. Istinitost sjećanja i nije najbitnija, ostaju mirisi, pokreti, nagovještaji i umišljaji. Memoari su možda mogli biti duži s obzirom na dug život autorice. (Ali kao što napisah: Alja je mahala debelom knjigom! Ne brinite se, ima u njoj svašta!) Irina Aleksander bila je koloritna dama. Zemaljskim krajolikom nije prošla nezapažena. Takvih žena danas više nema. Kad bi se slične i pojavile, ne bi izazvale pozornost. Među inim, nije imala manekenski stas. Vremena i ukusi se mijenjaju, ništa novo.

Umrla je u Genevi, u devedeset i trećoj godini, otmjeno, u snu.

Završit ću efektnom izrekom Tolstoja: Nije li starcu vrijeme da se zavuče pod perinu?

Sunčana Škrinjarić