Jaši baba dorata

»Naš gospodar poljem jizdi, jizda da mu je« — odraz je brzine i adrenalina našega srednjovjekovnog anonimnog pjesnika. I ponos, i elegancija, i vjetar u kosi, i sunce u oku. A onda, ni od koga gledani, ni maženi, ni paženi, osvanu parip, raga, kljuse

Soba A-119. Filozofski fakultet u Zagrebu. Sa studentima kroatistike uvježbavam pisanje naglasaka i izgovor riječi. Izgovaram parip. Oni na ploču pišu pariv, parit... Pitam što im to znači. Ništa. Kao ni parip. Da sam još zapjevala pjesmicu »Jaši baba dorata, gizdava kulaša«, valjda bi pomislili da sam prešla na japanski. Alat, dorat, đogat, kulaš, čilaš, putalj, vranac, bijelac, šarac, sivac, parip, raga, kljuse, lipicanac — sve se ove riječi odnose na konja i kazuju nam o njegovoj boji, namjeni, vrsti ili podrijetlu. Ta plemenita životinja (u nuždi se nudilo i »kraljevstvo za konja«, o šahistima da i ne govorimo) euroazijskoga prostora ima i svoje simpatične rođake: magarca i zebru, a križanjima su dobiveni neplodni (ali izdržljivi) izdanci — mazga (pastuh + magarica) i mula (magarac + kobila). I u prenesenim značenjima provlače se odlike poput izdržljivosti i marljivosti (»radi kao konj«, »vuče kao mazga« i, kao neizbježna pouka, »tko joj je kriv kad je glupa kao mula«).

Bijeli bijelac, šareni šarac...

Konji i mnoga njihova imena dođoše nam s istoka. Najčešće im je kumovala boja dlake. Tako je alat konj crvene boje, riđan (tur. al — crven + at, hat — konj plemenite pasmine), dorat (tur. doru — zagasit, smeđ, mrk) zagasito smeđe, kulašje (tur. kula — riđ, smeđ) sličan doratu, đogat (tur. gök — plav, svijetle boje) bjelkaste je boje, bijelac, a čilaš(tur. çil — pjega) ima po sebi pjege, šaren je, šarac; putalj ima nad kopitom bijeli biljeg poput opute (remenčić kojim se sputa konja da se previše ne udalji s paše, da ne pođe ob put), a vranac je crn (kao i vrane kose jedrih djevojaka naše narodne pjesme, ali i vran gavran). Prvotna riječ (prasl. *vorn) značila je crnje od crnoga — izgoren. Izvedena je iz ie. korijena *uer — gorjeti (usp. alb. vorbë — lonac za kuhanje, njem./engl. warm — topao).

Sam nastanak riječi konj nije sasvim jasan. Za njega je važan rus. oblik komon. Suglasnik m susrećemo i u lit. kumele — kume = kobila, prema stprus. camnet — konj. Uopće, konj i njegova družica kobila vjerno se prate i u etimologiji, pa je stslav. kobyla (poput Evina nastanka od Adamova rebra) izvedena iz ženskoga oblika od *kabon — konj, lat. cabo, caballus (uškopljen teretni konj), grč. kabálles (također radni konj). Dakle, kad je riječ o mocijskoj tvorbi, uime ravnopravnosti i uškopljenik može postati produktivan. A kao prst i nokat brode i kroz glazbu. Gudalom od konjske strune (samo iz mužjakova repa — pogodite zašto!) gudači prevlače preko žica svojih glazbala, koje su pak napete preko kobilice. I tek kad to uvježbaju do majstorstva, mogu reći da su na konju: počinje prava svirka. Samo da ne bude kao u Iljfa i Petrova: »Or’ se pjesmo, diž’ se glas / Čupaj dobru konjsku vlas!« Konjski rep kao frizura ne unosi diskriminaciju ni među svoje uzore ni među nositelje. Isti je u muškaraca i u žena, baš kao i u konja i kobila. Uniseks.

Vrani ljepotani

Konji u naponu snage (konjske snage uvukle su se i u zastrašujuće motore) čest su slikarski motiv jer su utjelovljenje ljepote i sklada (kao i kukac zastrašujućih očiju, konjska smrt, libela ili vilin konjic ili pak morski konjić; vodeni konj nije baš tako skladan, no valjda svojom veličinom izaziva pouzdanje, pa je u reklamne svrhe poslužio kao jamac financijske sigurnosti), jogunasto ždrijebe (prasl. *žerbb, stslav. žrĐbb, grč. bréphos — nerođeno dijete, zametak; dijete, mladić od ie. *grebh — zametak, mladić, dijete) svojom živahnošću izaziva simpatije, a pastuh, na kojem leži odgovornost za produženje vrste, respekt.

No i ti vrani ljepotani, sivci i šarci (osim feniksovskoga Šarca Kraljevića Marka) jednoga dana kao i sve živo ostare, ponosni lipicanci (prozvani po ergeli u Lipici kraj Sežane) jednom odtancaju pred digitalnim kamerama brojnih turista i svoju posljednju pomno izdresiranu cirkusnu austrougarsku točku u Spanische Reitschule u Beču te ih stiže neizbježni zajednički nazivnik svih stvorenja — starost. Kako li se i imenom razlikuju stari, isluženi konji od svojih mladih, inspirativnih, gizdavih rođaka! »Jezdi, moj konju... Jezdi, konjicu moj«, tepa mu Kaštelanov Konjanik u najdražoj zemlji gdje su »livade i konji nesedlani«, a Severova Konja valja izgovarati onako kako ga je govorio i sam pjesnik — stojećke. »Naš gospodar poljem jizdi, jizda da mu je« — odraz je brzine i adrenalina našega srednjovjekovnog anonimnog pjesnika. I ponos, i elegancija, i vjetar u kosi, i sunce u oku. A onda, ni od koga gledani, ni maženi, ni paženi, osvanu parip, raga, kljuse.

Zajahati konjski vrh

Parip (moj današnji šlagvort) dodatni je (lošiji) tegleći konj, običan, k tome i uškopljen (grč. párippos; par- nešto nalik čemu, ali slabije + híppos — konj) što do iznemoglosti okreće npr. dolap (drvena naprava za natapanje zemlje na konjski pogon). Raga je još gori konj, mršav i islužen (stara raga — u pren. značenju neskladna, koščata osoba), kojem i ime potječe od muke (njem. Rackerei — mučenje; sich rackern — mučiti se). A kljuse je i star, i slab, i mršav, i loš, iznemogao konj za vuču (kakav konj, takav i čovjek: kljusina). Prasl. i stslav. kljusb (strus. kljusja, češ. klíse) potječe od *kleups (rus. klypát), što znači šepati, a prasl. *kl’usati znači sporo i teško hodati, gegati se u hodu. Koliko god ie. *kleup dalo u stvnjem. (h)louf(f)an, a ovo dalje laufen — trčati, meni je u ove vruće dane bliži glagol klipsati, tj. teško hodati, vući se kao kljuse. Inače, ie. baza je poticajna: *k(e)leu znači putovati, a grč. kéleuthos — put. I upravo na dan kada je prije 50 godina osvojen Mount Everest (29. 5. 1953), odlučila sam se za »put pod noge« i zajahala (i bez pomoći krilatoga Pegaza) jednoga konja od 1856 m, najviši vrh planine Kamešnice kod Livna. S njega se vide i Dinara, Biokovo i Brač, a zove se (koje li slučajnosti!) jednostavno — Konj.