Izlazak iz začaranoga kruga

Izlazak iz začaranoga kruga

Nitko ne može poreći činjenicu da su filmovi bili drukčiji od drugih. Ali nipošto zato jer su bili loši, nego zato jer je ovogodišnja selekcija napokon izašla iz začaranog kruga, dajući prednost autorima koji nisu bili česti festivalski gosti, ne računajući na poneko znano ime, poput Von Triera ili Sokurova

Kako sam tijekom kanskoga hodočašća proveo više vremena u mraku festivalskih kinodvorana nego u sjaju raskošnih promotivnih partyja, niti mi je bilo previše stalo do uniformiranih skupnih intervjua, ostali su mi samo filmovi. Možda doista pripadam među one rijetke kritičare kojima se festival svidio. Uostalom, nitko ne može poreći činjenicu da su filmovi bili drukčiji od drugih. Ali nipošto zato jer su bili loši, nego zato jer je ovogodišnja selekcija napokon izašla iz svoga začaranog kruga, dajući prednost autorima koji nisu bili česti festivalski gosti, ne računajući na poneko znano ime, poput Von Triera ili Sokurova. Pokušajmo, dakle, izdvojiti iz prebogata festivalskog programa ono najbolje.

Fascinacija teatrom

Veza filma i teatra u Cannesu bila je vječna i postojana. U morbidnoj i psihički iscrpljujućoj trosatnoj igri Larsa Von Triera smještenoj u doba velike ekonomske krize (šifra: Dogville), fizički je prostor iskorišten do krajnjih mogućih granica, transformiran u neku vrstu katastarskog plana, s oznakama od krede na podu. Scenografija je veoma škrta. Nadahnut Brechtovim songom Pirate Jenny iz Opere za tri groša, literarnim opusom Thorntona Wildera (šifra: Our Town) i stiliziranim produkcijama u ozračju britanskoga TV-teatra osamdesetih koje je karakterizirao hladni i jako iritantni Very British akcent naratora (ovdje njegovu ulogu preuzima John Hurt), Von Trier secira tragičnu sudbinu jedne dobre djevojke, ali ne tako dobre kao što su to bile autorove junakinje u trilogiji o ženama zlatna srca. Ona se u bijegu od gangstera skriva u zabitnoj komuni Rocky Mountainsa. Članovi komune odluče joj pružiti utočište, pod uvjetom da za njih čini dobra djela, iako njihovi uvjeti postaju sve bizarniji, pa će ona postati njihova robinja, gradska kurva i zatočenica.

To je Von Trierov drski j’accuse adresiran Americi jučer i Americi danas, koja bi prema autorovim ciničnim opaskama »bila prekrasna zemlja kad u njoj ne bi bilo nikog, osim milijunaša koji igraju golf«. A kad im idilu prekine netko, tada će na površinu isplivati sve njihove slabosti: sebičnost, lažna samilost, želja za dokazivanjem njihove nadmoći i, dakako, osveta. Zato je finalni pokolj neizbježan, kao i onaj okrutni metak u potiljak.

Digitalno doba

Uglednomu francuskom filmašu Arnaudu Desplechinu također se dogodila simbioza teatra i digitalne kamere, kao i Von Trieru. No, već sam naslov njegova filma (Igrajući U društvu muškaraca) pokušava raskrinkati autorov stilski postupak. Njegova autorefleksivna stilska vježba o načinima na koje se teatar i film kontaminiraju adaptacija je kazališnoga teksta slavnoga britanskog dramaturga Edwarda Bonda In the Company of Men u kojoj on optužuje korporacijsku pohlepu i sumnjivu poslovnu etiku u priči o vlasniku tvornice oružja, njegovu naivnom posinku i beskrupuloznom trgovcu koji se želi dokopati njihove tvrtke. No, Desplechinov klaustrofobični ambijent raskošna ureda od mahagonija u kojem se odvija njihova igra služi autoru tek kao okvir u koji ubacuje svoje videozapise, ne bi li nam pokazao genezu njezina nastanka. Zato se igra prekida nizom vremenskih skokova s prizorima audicije i kazališnih probi.

Čileanski filmaš Raoul Ruiz ispisuje u letargičnoj filmskoj adaptaciji vlastite kazališne drame Ce jour la nadrealnu posvetu kasnoj Bunuelovoj fazi. Priča je ambijentirana u Švicarskoj, kojoj se dogodio vojni udar, i prati sudbinu mentalno hendikepirane djevojke koja postaje nasljednica majčine tvornice soljenki, pa je ostatak obitelji odluči likvidirati i unajmljuje odbjegloga pacijenta umobolnice, koji vodi svoj osobni rat kako bi zaštitio vlastite snove. Njihova raskošna vila transformirana je u pozornicu na kojoj će se dogoditi serija bizarnih ubojstava. Jer, predugaa lista kanskih masakara bila bi nepotpuna bez Ruizovih krvavih instalacija.

Bolne transformacije

Transvestizam i transseksualnost. Djevojčice u odjeći dječaka. Muškarci u odjeći starica. Filmski ekran kao mjesto bolnih i morbidnih transformacija. Francuski sineast kanadskih korijena Bertrand Bonello (Tiresia) osuvremenio je grčki mit o dvospolnom proroku i prebacio ga u Francusku danas. Njegova Tiresia brazilski je transseksualac koji ordinira u Bulonjskoj šumi. Tamo će ga upecati neki usamljeni tip, zatočivši ga u svom stanu. No, kako njegov zatočenik više ne može nastaviti predoperativnu hormonsku terapiju, nanovo mu počnu rasti brkovi i njegova transformacija u ženu time se zaustavlja. Ulogu bogova preuzima obitelj koja je spašava, nakon što joj je gospodar u naletu ludila iskopao oči i ostavio je napuštenu u šumi. A njezina proročanstva uzbuditi će crkvene duhove.

Tužno, sporo i hermetično.

Još monstruozniju transformaciju doživjela je djevojčica u filmu Osama afganistanskoga filmaša Siddiqua Barmaka, nakon što je majka odluči preodjenuti u dječaka, kako bi izbjegla brojna poniženja. Obrijane glave, ona postaje neka vrsta afganistanske Jean d’Arc, na svom putu prema prijekom sudu i mučeništvu. No, kad njezin pravi identitet biva razotkriven, talibani će je umjesto kamenovanja natjerati na udaju za starog Mulu, kojem postaje peta žena. Tragedija je neizbježna. Prizor ambijentiran u hamamu u kojem ona iz prikrajka promatra perverznoga vjerskog učitelja dok uronjen u bačvu s vodom objašnjava dječacima kako da peru genitalije, a da pritom ne odbace tkaninu koja skriva njihovu sramotu, jedan je od najokrutnijih prizora viđen na kanskim ekranima.

Monstruozni val preobrazbi tek povremeno biva prekinut ponekom crnohumornom doskočicom, premda ona nimalo ne umanjuje njihovu morbidnost. U idiosinkratski simpatičnoj komediji apsurda Španjolca Marca Reche (Les mains vides) koja je označila autorov iskorak iz artističke pretencioznosti, njegov očajni protagonist preodjenuti će se u staricu i preuzeti njezin identitet, nakon što je ona doživjela infarkt, kako bi se dokopao njezinog novca i prevario njezine susjede. A u hororu kultnog Takashija Miikea (Gozo), čiji su kadrovi isprani hektolitrima tjelesnih sokova, njegovom glavnom će se junaku ukazati duh jakuze kojega je likvidirao po nalogu svog šefa, ali u ženskom obličju, odjeven u Givenchyjev šorc, koji rađa njegova klona u prirodnoj veličini (prizor rađanja zasigurno će u Cronenberga izazvati nemalu dozu zavisti).

Stari vragovi

Nisu mirovali ni stari vragovi. Veteran Lester James Peries, rođen u Sri Lanki 1919. godine, generacija Satyajita Raya i Ritwika Gothaka, vraća se na filmsku scenu nakon dvadesetogodišnje stanke, nadahnut Čehovljevim Višnjikom. Naslov njegova prethodnoga filma, Kraj jedne ere, idealno korespondira s duhom vremena u koje je smjestio Vilu na jezeru, uoči eksplozije tamilskoga separatizma. Scenarij filma nije sinhaleski prijevod Čehovljeve drame, nego se Peries koristi vlastitim dijalozima i narativnim ritmom, premda su njegovi arhetipski karakteri lako prepoznatljivi, samo što dekadentnu rusku aristokraciju zamjenjuju razbijene iluzije o umirućoj cejlonskoj kasti. S druge strane, u posljednjem filmu portugalskog erotomana Joaoa Cesara Monteira, nekoj vrsti autorova filmskog testamenta (život mu se ugasio u veljači 2003), njegov alter ego, Joaoa Vuvua, silovat će misteriozna figura obdarena penisom satirovskih proporcija, da bi se potom ukazao kao duh na vlastitom sprovodu, šokirajući svećenika i pogrebnike. A traumatizirane protagoniste Eastwoodova filma Mystic River proganjaju duhovi iz vlastite prošlosti, nakon što je jedan od njih u djetinjstvu ušao u pogrešni automobil.

Treća dob prodefilirala je i ispred kamera, a ne samo iza njih. U uznemirujućem dokumentarcu S21: Stroj smrti Crvenih Kmera, Rithy Panh suočava preživjele žrtve Pol Potova režima s njihovim čuvarima i mučiteljima, koji sa sebe pokušavaju isprati krivnju, jer su postupali po zapovijedi. A dokumentarac Errola Morrisa, stukturiran u formi 11 lekcija iz života Roberta S. McNamare, pozabavio se životom bivšeg američkog ministra obrane, arhitekta vijetnamskog rata i jednog od ključnih aktera u kubanskoj krizi.

Američka menažerija

Uz suludog francuskog filmaša Gillesa Marchanda i njegovu Bambi koju proganja perverzni liječnik po minimalističkim interijerima neke poluprazne bolnice (izvrsni Qui a tue Bambi), festivalska menažerija mahom je pristizala na festivalske ekrane s američkog kontinenta. Svjestan svog statusa gay-hetero-ikone, koju mu je priskrbila reklamna kampanja za donje rublje Calvina Kleina, veliki egomanijak Vincent Gallo u svom filmu The Brown Bunny održao nam je malu lekciju iz narcizma. U njemu on portretira motociklističkoga šampiona koji putuje prema Istočnoj obali, gdje se treba održati njegova iduća utrka. Riječ je o nekoj vrsti unutarnjega putovanja tijekom kojeg se Gallo suočava s traumama koje je proizveo osjećaj krivnje vezan uz smrt njegove djevojke. A distancirani gledatelj promatra zbivanja na njegovim monotonim etapama, snimljena bez gotovo ijedne izgovorene riječi. Avantura je začinjena estetikom cinema verite i počiva na formuli I, Me, Mine. Vincent Gallo tanka benzin. Vincent Gallo u profilu za volanom. Vincent Gallo ulazi u prodavaonicu malih kućnih ljubimaca i kupuje svojoj djevojci smeđeg zeca. Vincent Gallo se tušira. Vincent Gallo pozira u gaćama. Vincent Gallo juri motociklom po velikoj slanoj pustinji. A kad njegov osamljeni kauboj napokon doputuje u L.A. i u frustriranim mislima doživi eksplicitni oralni susret sa svojom curom (proteza? dubliranje? debate se još ne stišavaju), nakon seksa dolazi smrt.

Zečevi i slonovi

U Gallovu nostalgičnu hommageu, koji priziva underground duhove Morriseya i Warhola, vidjeli smo jednog zeca. Uostalom, film se zove The Brown Bunny. No, film Gusa Van Santa, kojem je pripala Zlatna palma, zove se Elephant, premda u njemu nema slonova. Tek smo u njegovu press-booku uspjeli razotkriti da ga je nadahnuo istoimeni TV-film Alana Clarka, ali i staroindijska alegorija o slonu i slijepcima. Način na koji autor ulazi u neku školu i prisluškuje razgovore njezinih učenika nimalo se ne razlikuje od načina kojim Larry Clark u Klincima istražuje njihove znojne pazuhe. Čine ih naturščici koji u seriji improviziranih dijaloga igraju manje-više one iste uloge koje su im dodijeljene u stvarnom životu.

On samo pokazuje ono što se zbilo jednoga običnog dana jednoj običnoj srednjoj školi, koja se može nalaziti bilo gdje. No, autorovi vremenski skokovi i kompleksni zvučni prijelazi ipak nas tjeraju na pomisao da će se nešto dogoditi, kad dvojica učenika odjenu maskirne uniforme, uredno prime naručeno oružje putem Fed-Exa, odigraju nasilnu videoigricu, odsviraju Beethovenovu sonatu, pomiluju se u tuš-kabini i izvedu svoj veliki školski pokolj, koji autor snima u hiperrealističnoj maniri. Poput slijepaca koji su dodirima identificirali tek dio slona, tako se Van Sant postavlja i prema školskom nasilju. Riječ je o problemu koji se ne može identificirati, jer se promatra na različite načine. Odgovora nema. Tek smo uspjeli shvatiti zašto su erekcije dijela kritičara nakon projekcije Gallova i Van Santova filma bile tako žestoke, ali i bolne.

Dragan Rubeša