Interes za favorite

Interes za favorite

Miroslav Šicel, Pisci i kritičari. Studije i eseji iz hrvatske književnosti, Naklada Ljevak, Zagreb, 2003.

Kada se prije dvije godine pojavila naša prva antologija hrvatske kratke priče, i to iz radionice književnoga povjesničara, sveučilišnoga profesora i akademika Miroslava Šicela (Varaždin, 1926), bilo je jasno da ovaj istraživač i tumač nacionalne književnosti, dugogodišnji predstojnik Katedre za noviju hrvatsku književnost zagrebačkoga Filozofskog fakulteta ostaje dosljedan samome sebi, i baš zato subverzivan prema vlastitome statusu tzv. umirovljenoga sveučilišnog profesora.

O čemu se radi?

Svi oni koji se imalo razumiju u povijest, pa tako i u književnu, znaju i to da povjesničari uvijek kasne, jer u pravilu dolaze na kraju, nakon što (se) obave brojne, tzv. predradnje za velike sinteze. Znali su to i hrvatski književni stručnjaci iz kruga tzv. Zagrebačke stilističke škole kada su se šezdesetih godina sada već prošloga stoljeća okupili oko projekta izrade »prve naučne povijesti hrvatske književnosti«. Znao je to i mladi tadašnji docent Miroslav Šicel, koji će i participirati u kolektivnome projektu (»pet plavih knjiga«!), ali je prije toga učinio upravo ono što se najmanje očekivalo za jednoga književnoga povjesničara na početku karijere. Ni manje ni više, dok mu kolege i vršnjaci slažu Panoramu hrvatske književnosti XX. stoljeća, mladi Šicel sastavlja i objavljuje prvo izdanje svojega Pregleda novije hrvatske književnosti (1966) — nezamjenjivi priručnik brojnih naraštaja studenata književne kroatistike. Njime se njegov autor odmah svrstao u brojem i produkcijom ionako skroman, ali trajanjem zato predug niz nacionalnih književnih sintetičara — od Vatroslava Jagića i Đ ure Šurmina, preko Branka Vodnika i Dragutina Prohaske, do Mihovila Kombola i Antuna Barca; štoviše, Šicel je bio prvi koji je sastavio pregled postilirske tzv. novije hrvatske književnosti nakon što to njegovu učitelju i uzoru Antunu Barcu objektivno nije pošlo za rukom. Pošavši tako »naopako«, tj. od kraja, Miroslav Šicel pokazao je ne samo odvažnost, originalnost i ambicioznost, već i najvažniju odliku vlastite književnoznanstvene akribije — sintetičnost, tj. sklonost i smisao za uopćavanje.

Slobodni profesor

A kada se spomenute 2001. godine, u jeku opće groznice za kratkom pričom, pojavio s prvom našom antologijom o najkraćoj pripovjednoj vrsti, a ubrzo i tek drugom antologijom našega književnoga eseja, umirovljeni profesor sada na vlastitome primjeru pokazao je da nije samo zimsko ljetovanje dobar primjer oksimorona već da bi to mogla biti i sintagma umirovljeni profesor — u najmanju ruku da se radi o nekoj produženoj slobodnoj studijskoj godini, tj. da je umirovljenjem slobodan zapravo samo profesor, ali ne i književni povjesničar.

Da je to tako, potvrđuje na svoj način i nova knjiga Miroslava Šiceala koja je ovih dana objavljena u Nakladi Ljevak u sklopu Biblioteke Razotkrivanja urednice Nives Tomašević. Na gotovo 400 stranica većega knjižnog formata autor je sabrao te dao objaviti pod zajedničkim naslovom Pisci i kritičari tridesetak priloga — »studija i eseja iz hrvatske književnosti«, nastalih »posljednjih, uglavnom pet, šest godina«. Prilozi su razvrstani u tri skupine: u prvoj, i najvećoj, nalaze se oni u čijem je središtu određeni pisac, u drugome pak žanr, a u trećem — recimo tako — ceh, tj. nacionalna književna povijest, odnosno kritika.

U prvome bloku tako se zajedno našla emblematska imena našega ilirizma — Ljudevit Gaj i Antun Mihanović, s time što je pitanje Gajeva literarnoga statusa predmet Šicelova ispitivanja, ovdje su August Šenoa i Josip Eugen Tomić kao autori povijesnih romana, a nakon tumačenja odnosa Ante Starčevića i Matice ilirske, slijede književnopovijesni »portreti« Eugena Kumičića, Ante Kovačića i Ksavera Šandora Gjalskoga. Od naših modernista Šicel ovdje tematizira djelo Janka Leskovara, Antuna Gustava Matoša i Dragutina Domjanića, a tri ostala priloga iz ovoga bloka posvećena su Đ uri Sudeti, Miroslavu Krleži i Luki Perkoviću.

Drugi je blok u znaku dvaju žanrova — putopisa od Matije Mažuranića do Šenoe, te polemike, i to one o realizmu i naturalizmu — upravo prevažne za profiliranje i moderniziranje naše književne kritike. U istome je bloku i prilog o odjecima slovenskoga realizma u hrvatskih časopisima.

Treći blok pripada našem uglavnom historiografskome žanru — i to od njegovih modernih početaka s Ivanom Kukuljevićem na čelu, preko kritičara Adolfa Vebera Tkalčevića, potom Ivana Milčetića, Branka Vodnika, Dragutina Prohaske, Slavka Ježića do Antuna Barca i Ive Frangeša, odnosno sinteze Sto godina hrvatske književne historiografije (1850-1950) i svojevrsna joj dodatka koji je posvećen stanju naše literarne historiografije sve do najnovijih dana (M. Vaupotić, I. Frangeš, D. Jelčić, B. Hećimović, N. Batušić, C. Milanja, D. Fališevac, S. P Novak, K. Nemec).

Bez obzira na integrativna načela kojima je autor komponirao svoju knjigu razvrstavši njezine priloge u tri spomenute skupine, svi oni počivaju na nekoj nutarnjoj logici koja proizlazi iz autorove znanstveno-strukovne osobnosti. A ta logika na osnovnoj svojoj razini kaže da se radi ne samo o najnovijim Šicelovim nastalima i po raznim zbornicima i časopisima većinom već objavljenim radovima već da su ti isti radovi plod najnovijega autorova punoga angažmana zadnjih »pet-šest godina«. Drugim riječima, oni su rezultat sudjelovanja u znanstveno-stručnome dijalogu u kojemu Šicel s jedne strane kapitalizira svoje bogato iskustvo i znanje, s druge aktualizira teme o kojima je već pisao, te istražuje i prati najnovija zbivanja pokazujući pritom zavidnu energiju, vehemenciju i profesionalnu otvorenost.

Studijski model

Na drugoj razini ove iste knjige, odnosno logike koja ju je konstituirala, krije se činjenica da se radi o problemima koji su ne samo eminentno književno-kroatistički, već pripadaju krugu što ga zatvara model tzv. novije hrvatske književnosti, tj. predmet studija hrvatske književnosti na istoimenoj katedri kojoj je naš autor — nakon Antuna Barca i Ive Frangeša — bio dugogodišnji predstojnik. Drugim riječima, upravo taj tradicionalni studijski, tj. profesionalni model periodizacije hrvatske književnosti na makroplanu definira i najnoviju Šicelovu knjigu kao, uostalom, i sve prethodne. U tome smislu Pisci i kritičari najbliže su autorovim knjigama Stvaraoci i razdoblja (1971) Osimišljavanja (1987), Ogledi iz hrvatske književnosti (1990) i Hrvatski književni obzori (1997). S njima ova knjiga — za razliku od književnopovijesnih pregleda i monografija — dijeli autorov interes za pojedinačna područja postilirske hrvatske književnosti, a potom i za određene favorite, koje svaki autor pa i Šicel ima. Radi se, naime, o žanrovima poput putopisa, kritike i povijesnoga romana, o razdobljima poput moderne, te o autorima kao što su Kovačić, Gjalski i Matoš (a o kojima je Šicel svojedobno objavio i zasebne knjige) ili pak o svojim učiteljima i kolegama, književnim povjesničarima.

Napokon, na trećoj razini reflektira se i Šicelova metodološka pozicija s koje pristupa svojim znanstveno-stručnim temama. I u tome smislu Šicelova najnovija knjiga pokazuje autorovu dosljednost koja izvire iz povjerenja u književnost kao prvenstveno socijalnu činjenicu, tj. u poimanje književnosti kao manifestaciji ne samo autorskih, individualnih već društvenih, kolektivnih strategija — posebice kada su u pitanju literature na malim jezicima među kojima je i hrvatska. Šicel zato kao istraživač i tumač nacionalne književne baštine ni u kojem smislu nije isključiv, čak ni onda kada mu se otme inače vrlo kontrolirana sklonost prema književnoj kajkavijani. Njegovi kadšto široki potezi kao da hoće upozoriti na svu širinu istraživačkoga polja koje je tek s njegovim naraštajem imalo malo više, ali daleko od poželjnoga broja onih koji su i istraživali. Zato ne samo notorna činjenica da su nam književnopovijesne sinteze pravi kurioziteti već i osjećaj tako prisutan i u Šicelovih nasljednika da nam je nacionalna književnost još zapravo — nepročitana.

To je ona četvrta i zapravo sveprisutna razina i najnovije Šicelove knjige. Ona je ujedno poruka koja prožima i progovara iz čitavoga znanstveno-stručnoga opusa jednoga od nesumnjivo najagilnijih naših književnih povjesničara.

Vinko Brešić