High-tech

High-tech

Random Dance Company (Velika Britanija) osnovao je Wayne McGregor 1992. godine, a u deset godina postojanja kompanija je postigla svjetsku slavu, naročito nakon trilogije predstava The Millennarium (1997), Sulphur 16 (1998) i Aeon (2000) s kojima su gostovali u više od trideset zemalja. Sam Wayne McGregor, osim na vlastitim projektima, već godinama radi koreografije za druge kompanije i balete (londonski Kraljevski balet, balet Kirov), a njegov je rad više puta nagrađivan.

U koreografijama Waynea McGregora uvijek ima tehnologije, a njegove su ideje uvijek više ili manje vezane uz znanstvenu fantastiku na njegov, originalan način. Kako je sam rekao, kompjutor je nešto što je oduvijek imao (od svoje četvrte godine) te za njega tehnologija ne znači neku novinu u bilo kojem smislu, nego samo još jedan od elemenata kojim upotpunjava svoje koreografije.

Random Dance Company ove su godine predstavili svoja dva najnovija projekta, Alpha i Nemesis, te su održali i plesnu radionicu za osnovnoškolsku djecu za vrijeme svog boravka u Zagrebu, što pripada njihovu edukativnom programu za djecu koji provode više godina.

Priča o virtualnom svijetu

Alpha je predstava za mlađu publiku, točnije, za djecu od osam i više godina, i drugi je takav projekt (prva je bila predstava Digit 01) ove kompanije. Izvanredna kompjutorska animacija koja se odvija na dvije površine, ispred i iza plesača, vrlo zanimljivi kostimi (iz radionice Jima Hensona, autora Muppet Showa) te tehnički vrhunski plesači pričaju priču o virtualnom svijetu u kojem postoji tehnologija koja mijenja taj svijet, ali neka bića našla su utočište, zaštićeno mjesto, i ta su bića jedinstvena i magična. Dinamika predstave održana je kombinacijom plesa, animacije i glazbe — zahtjevna koreografija koja je vrhunski izvedena, animacija koja je izrazito atraktivna za oko te glazba koja se potpuno uklapa u ta dva medija.

Cjelovečernja predstava Nemesis, djelo koje je nastajalo dvije godine i kojim kompanija slavi deset godina postojanja, vrlo je zahtjevno djelo. Nažalost, koliko je zahtjevno za izvođače, toliko je zahtjevno za publiku. Sama ideja predstave, izmijenjena stanja u ljudima, koja dovode do promjena, čak i mutacije, a sve opet u relaciji s tehnologijom modernog doba ili budućeg doba fascinantno je riješena vizualno, No koreografska rješenja često se pretvaraju u pretjerano ustrajavanje na tehnici, ponekad do te mjere da se čini kako gledamo deset natjecatelja koji žele pokazati što sve mogu. Dakako, u tih nešto više od sat vremena ima prekrasnih dijelova, kao što je ljubavni duo u zelenom svjetlu, ili svih deset plesača koje se nalaze i razilaze, i, dakako, solo samog koreografa na kraju predstave. Ipak, ukupni dojam, koji je možda pojačan i zbog trajanja predstave, jest da tu nešto nedostaje — vrhunski izvedeno, vrhunski opremljeno, vrhunski odjeveno i vrhunski osvijetljeno, ali možda melo previše dehumanizirano.

Lidija Zoldoš