Fetiši prošlosti

Bilješke o izložbi Saše Šekoranje Crna kutija: tragovi života, MSU, Zagreb, 5-29. lipnja 2003.

Kako rastočiti, rastvoriti, izbrisati sjećanja i zaboraviti da je uopće postojao u nama fragment svijesti o odjeku nekog događaja ili iskustva? Oslobađanje i regeneracija od staroga, prošlog, mrtvog nakupljenog mentalnog i emotivnog tereta (i nasljeđa) može potrajati cijeli život. To je proces djelatnoga zaborava. Sadašnji proces ima efekt povratka u patologiju prošlosti i istovremene regeneracije prema djevičanski čistom svijetu ovdje i sada. Bezvremeni proces? Stanje toliko intenzivno da se gubi dojam o vremenu, iako istovremeno znamo da je riječ o procesu.

Što to Saša izvlači na površinu iz dubine svijesti, podsvijesti i nesvjesnog, i je li to samo sondiranje kolektivne emotivne i egzistencijalne patologije ili su to duboko intimne »komore snova« (Louise Bourgeois) pune drame čiji je krik utišan i zagušen? Može li neko sjećanje biti u potpunosti uništeno?

Ova složena ambijentalna instalacija u šest dijelova (šest soba) može se tumačiti i osjetiti na nekoliko razina. Neki će se zacijelo zadovoljiti činjenicom da se ovdje briše i ukida linija između života i umjetnosti, kao i distinkcija između uzvišena rada umjetnika i, recimo, rada radnika (u stakleniku) na procesima klijanja, rasta, obnavljanja života. Saša registrira sve pomake pojedinca i društva, i ovim konceptom od poetična sanjača dječjeg crteža nalazi izlaz iz djetinjstva u mentalnom pospremanju nataloženih dnevnika sjećanja. Iako sve na prvi pogled može djelovati vrlo scenično, gotovo prenamješteno, to ne vodi k tome što je koncept osmišljen na način da izazove što jači efekt, nego je taj dojam mnogo dublji: utemeljen je u elementu fetišističke svijesti i poetike fetiša koja ima potrebu (posjeduje zapravo teatarsku logiku uma!) u totalitetu prenijeti u zbilju prizor iz mašte i izmaštane predmete namjestiti do najmanje sitnice u željeni kontekst, predanošću molitve. Bizaran svijet nadrealno postavljenih predmeta isprepleće se s činjenicom da i najobičniji predmeti imaju alkemijski potencijal pa oni tako postaju pretkontekst za ritual kojim se putem morbidnoga čišćenja dolazi do ozdravljenja.

Ambijent morbidne ljepote

Tko zna što svatko od nas nosi u zaboravljenim kutovima svijesti, o čemu mašta i što mu se taloži u snovima? Imamo li snage to sami sebi intimno priznati? Saša nakon sakupljanja i taloženja svih mogućih krhotina i fragmenata sjećanja intenzivno radi na regeneraciji pozitivne životne sile. No, čini se da je na trenutke i procvat morbidan. Nisam sigurna je li se umjetnik ruga samome sebi i svima nama ili je zaista sve u tolikoj mjeri autentično natopljeno morbidnom ljepotom. Ekscentrično nije pravi pojam, jer to nije namjera ove priče!

Iza hiperprofilirane estetike u kojoj se miješaju propadanje i rađanje, truljenje i klijanje krije se ciklički proces samoobnavljanja. I kada je riječ o truljenju, propadanju, razgrađivanju, u Saše je uvijek taj proces duboko senzualan. Ili smo svi zajedno totalno degenerirani i dekadentni. Više ni sama ne znam.

Sigurna sam kako je priča o šest soba priča o nataloženoj osobnoj povijesti sjećanja koja moraju biti razgrađena i uništena da bi se krenulo dalje. Elementi vode, stakla i prozirnosti ovdje imaju ključnu ulogu: voda kao prvi oblik materije izjednačava se s neprekinutim tokom života, ali i s nesvjesnim, sa zaboravom; ona rastače, čisti, regenerira. Prema simbolici, voda obilježava univerzalnu regeneraciju i uranjanje duše u vidljivi, manifestni svijet. U Sašinu konceptu ona je poveznica između smrti i života.

Između Saše i sadašnjega trenutka stajalo je nebrojeno mnoštvo zapisa i dnevnika sjećanja. Inicijacija ulaska nove životne energije bila je nužna.

Talozi vlastitih sjećanja oduzeli su mnogim ljudima sav slobodan prostor svijesti, jer se nisu znali čistiti od njih.

Ne uništavaju samo ljudi jedni druge, to mogu i sjećanja.

Iva Körbler