Duhovita priča od sedam sati

Duhovita priča od sedam sati

Ildiko von Kürthy, Zona mjesečine, prev. Ingrid Lovrić, HENA COM, Zagreb, 2003.

Dnevnik Bridget Jones pokrenuo je pravi val literature u čijem središtu je sama/osamljena žena koja se trudi biti emancipirana, u čiji sadržaj torbice pripada i prezervativ (nikad se ne zna), i koja svoj rod iz tradicionalne uloge plijena pretvara u lovca. Ili to pokušava napraviti, ali nije uvijek dovoljno spretna da odluku uspješno i realizira. Gotovo svaka nacionalna književnost dobila je u posljednjih pet godina lokalnu književnu inačicu, emancipiranu junakinju prilagođenu moralu svake pojedine kulture u kojoj je nastala. Kako međutim ni sam izvornik Helen Fielding nije osobito važan u književnom pogledu, ni epigoni se nisu nametnuli književnim vrijednostima, ali su vrlo često osvojili vrhove na listama najprodavanijih knjiga. Od Australije, preko Indije (dobro, problemi emancipacije tamo su nešto drukčije tretirani) pa do svake pojedine europske književnosti (Amerika se podrazumijeva), zapaža se drastičan literarni pomak prema ženi kao protagonistu prozne forme, ali ovaj put ženi koja iz seksualnog objekta postaje osviješteni seksualni subjekt. Junakinja popularne literature nije više ta koja je birana — ona bira.

Od 17:12 do 00:01 sati

Rijetki su epigoni koji nadiđu uzor, ali kad je uzor tanak onda se uvijek nađe i poneki takav. Zona mjesečine Ildiko von Kürthy (1968), njemačka uspješnica objavljena u originalu 1999, koja se sada pojavila i u spretnu hrvatskom prijevodu Ingrid Lovrić, pripada tim rijetkim slučajevima kad sociološki fenomen postaje i dobra književnost koja debelo nadilazi uzor koji je postavio temelje podžanra. Roman o poslijepodnevu u životu Core Hübsch, 33-godišnjakinje koja ima »jako izražen smisao za radničku klasu« (spavala je s električarem) pripada među najduhovitije knjige objavljene posljednjih godina u nas, a osim šarma, iznimne zabavnosti i tretiranja muško-ženskih odnosa na vrlo iskren, ali i autoironičan način, Zona mjesečine posjeduje i zavidnu literarnu spretnost, pa bi se moglo govoriti i o vješto vođenu narativnom postupku, činjenici koja je obično kontraindicirana ovoj vrsti literature.

Roman, koji je, kako podžanru i priliči, pripovjedan u Ich-formi, prati poslijepodne u životu Core Hübsch, od 17:12, do 00:01 sati, poslijepodne koje prolazi u očekivanju telefonskoga poziva šarmantnog liječnika kojeg je srela nekoliko dana prije i s kojim je podijelila jednu kvalitetnu noć. Unutar tih sedam sati očekivanja serijom flash-backova Ildiko von Kürthy pripovijeda o susretu s liječnikom, ali i o brojnim drugim emotivnim i fizičkim susretima svoje junakinje s pripadnicima drugoga spola, a razmišljanja te antijunakinje s kritičkim osjećajem za vlastitu sliku u zrcalu i s potpunim nedostatkom samopouzdanja dokazuju da seks nije stvar koja je na pameti jedino muškarcima.

Rečenica puna štoseva

Žene se koriste seksom kako bi došle do ljubavi, dok se muškarci koriste ljubavi kako bi došli do seksa, poznata je teza o odnosu spolova koja u ovom zabavnom romanu doživljava brojne varijacije na zadanu temu. Odavno se nisam susreo s duhovitijim piscem, Ildiko von Kürthy u stanju je u istoj rečenici — koja je koncizna i vrlo precizna — izbaciti tri odlična štosa, ispaliti pravu rafalnu vatru šarmantnih opservacija i usporedbi i još uspješno poentirati na kraju. Loša je vijest da knjiga završava melodramatski, ne zaboravite o kojem je žanru riječ, ali ne bez ironije), dobra je vijest da je njemačka spisateljica u međuvremenu stigla napisati još dva romana koji, čini se, uskoro stižu i na hrvatsko tržište.

Teme o kojima kontemplira Cora Hübsch prilijepljena uz telefon, na koji zovu svi osim onog od kojeg se to očekuje, šetnja su kroz tematski obzor ove književne vrste: push up grudnjaci (ali i čarape), muškarci, teretane i izgaranje masti, muškarci, dosadne udane prijateljice (koje su uvijek i sretne udane prijateljice), muškarci, nekontrolirana dlakavost, muškarci, testovi na trudnoću i konačno, muškarci, muškarci, muškarci... U raznim oblicima, agregatnim stanjima i stupnju dlakavosti.

Oltar dobre zabave

Ne znam hoće li ispovijed Core Hübsch nasmrt uvrijediti feministice, ali je u stanju od smijeha rasplakati čitatelja (nadam se i čitateljicu) ne gleda li na ovakvu literaturu kao na ideološku bitku. Jer, Ildiko von Kürthy svojim je debitantskim romanom odbila književnost tretirati kao ideološko polje spolne borbe i emancipacije, položivši oružje na oltar dobre zabave, ali je svoju zastavu ipak zataknula na vrh onoga što si je postavila kao cilj. Ne, nije cilj to što vam možda prvo pada na pamet, njezina je namjera pisati književnost koja jest popularna, ali nije nije banalna. A takav je cilj vrijedan palih (ideoloških i seksualnih) žrtava.

Jasen Boko