Djevojke u ljetnim haljinama volim...

Nas, tzv. muškarce, stalno zasipaju mladim ženskim tijelima. Savršenim tijelima. Neprestano nas opsjedaju reklamama za borbu protiv »narančine kore« ili celulita, za borbu protiv izdajničkog trbuščića ili sitnih bora pod očima, koje prokazuje ženske godine i kažu im da više nisu »mlade«. Ima li ljepše divote od mladih cura koje u kupaćim kostimima, za reklamu paradiraju pred kamerama HTV-a, uz još koju otrcanu primjedbu voditelja, koji kao kakav kostimirani majmun skakuće pred njima, a »savršeno« oponaša Binga Crosbya ili Freda Astairea, a svaka druga riječ mu je iz njegovog pidgin-englisha? Nema.

Nisam nikakav stručnjak, ni za seks ni za manekenstvo. Ali, evo, kao već vremešni muškarac, imam neke primjedbe, i naravno, moralističke savjete koje bih nekako htio uputiti onome mlađem ženskom svijetu.

Žene pod prešama

Dršćem od vas. Treperim od vas, na ulici, u tramvaju, po zagrebačkim »štekatima«, što bi rekli moji Splićani. Stalno vas šeću, pred očima i kamerama, stalno morate zadovoljavati uvjete nekakvih međunarodnih filmskih ili kozmetičkih kompanija. Vas, Žene, stisnuli su pod prešu: ili morate zadovoljavati te javne uvjete opće propisane ljepote, ili ne postojite. Morate se, kao stanovita Vlatka Pokos (tko je to, uopće, osim apstrakcije na plakatu) slikati gole na vratima i sjedalu nekakvog automobila, stidnih dijelova tek prekrivenih nekom tanahnom tkaninom. Onda ste prave mačke. Nekoj normalnoj i prosječnoj, mladoj i duševnoj ženi sa zrnom strasti i karaktera, danas uopće nije lako. Stalno mora zadovoljavati nekakve ljepotne kriterije, koje su masovni mediji već unaprijed ugradili u oči i glupu dušu prosječnih, vulgarnih i poludivljih mladih muškaraca. Konkurenciju slike ženskog tijela kao masmedijske ikone — to ne može izdržati više nijedna živa normalna žena. I sad se sve mladice strašno trude: evo, vidim ih, svakoga dana, s njihovim naivno bestidno izloženim i poput daske za šnicle ravnim pupčićima, u koje su još ugradile i metalni prstenčić (Orijent je, nekad, ugrađivao barem smaragde), s njihovim tankim strukom i provokativnom nježnom guzom. Neke od njih slikat će se, ležeće i gole, čak i na oltarima napuštenih crkava.

Muškarci su ionako glupi: smjesta gledaju grudi i stražnjicu, odmah se osvrću samo za tim, a ne za »profinjenom osobnošću« dotične cure ili dame. Što ćeš, to je u nas biološki ili genetski ugrađeno: poznato je da muški, na sveopće zgražanje ostalih dubokoumnih žena, zapravo ljube kič-ženske, glupe plavuše ili pametnije crnke; uopće, mi smo kliširan i lako predvidljiv element za svaku imalo bistriju žensku. Ali, u stalnoj poplavi naslovnih stranica, u komercijalnoj pseudoopsjednutosti seksom današnjeg suvremenog društva (kojem težimo), meni nekada dođe da požalim žensko biće koje se na taj način mora probijati na sveopćem tržištu naših »novih vrijednosti«. Već sam doživio da se mlade žene stide svog klasičnog ispupčenog trbuščića ili malo širih bokova (što sve ozbiljni muškarci obožavaju, uvjeravam ih), jer baš nemaju stas daske za peglanje ili surfanje, a da žene srednjih godina, već dobro proširene pozadine, bez skrupula prodaju svoju osobnost u »tajicama« (od engl. tights, tijesno pripijene nogavice). No, dobro: moja pokojna draga znanica, Vera Čičin-Šain, uvijek je govorila: »Ah, muškarci. Dive se mršavima, a spavaju s debelima!«

Umotane prababe

Već četrdesetak godina promatram na svojim zidovima lijepe male starinske litografije u boji, savršeno nježnih kolorističkih nijansa starog grafičkog zanata: to su modne sličice moje praprababe Katarine degli Alberti, rodom iz onog dvorca s Maslenice na Šolti (na talijanskim kartama to se nekad zvalo Porto Olivetto). Dobio sam ih od svoje majke. To su »modice« iz davne zagrebačke ženske »Lune«, ili su »Modes de Paris«, ali uglavnom iste likovne obradbe. Godine su to između 1841-1845. Tamo su mlade djevojke, u zimskim ili ljetnim haljinama, bile zakopčane od grla do članaka. Bile su također predivne: sa svojim bidermajerskim »loknima« koji su padali, onako vrućim željezom ufrkani, s obje strane lica; njihov struk bio je, također, izazovno tanak i neodoljiv u slutnji svega što ispod njega živi.

Smjesta mi se javila pomisao, kako su takve toalete bile pravednije prema svim ženama. Išla bi, jedna takva, prema meni, posve umotana po »modi«, te što bih vidio? Lice, oči, draž osobe, pogled, dodir ruke, riječ. Kad je, naposljetku, došlo vrijeme da se i te haljine svuku i odbace, baš me bilo briga jesu li joj noge bile malo krive, ima li »narančinu koru« na bedrima, ili borice ispod očiju, ili omanje grudi (bez liftinga i plastičnih usadaka). Naprotiv! Sve to samo je dodavalo njezinoj draži, nikakvi »međunarodni« standardi opsega ženske stražnjice, struka ili grudi, kože ili lica — nisu bili u stanju propisati njezinu osobnu privlačnost... Ako baš hoćete, naši stari Slavonci, lascivni kakvi već jesu, imali su neki već svoj nemilosrdni, ali istinit poslovični pojam o mladim udavačama i ženskoj ljepoti: »Glava curu prodaje!«

Nekad je teško biti muško

Ah, zaboravimo i ovo moje senilno zanovijetanje. Kad u vrući ljetni dan uđem u surovu gužvu zagrebačkog tramvaja broj 11, na mene se i nehotice nasloni neka polugola mlada ljepotica, još se promeškolji i ispriča se. Njezin prekrasan mladi vrat ispod uzdignute kose, cijeli sunovrat njezina polunagog stasa i ramena upozorava me kako je za ljude nekih godina danas već pogubno gužvati se po tramvajima! Umjesto »njurganja«, tipična za ljude mojih godina, odmah dobivam visoki tlak i hvata me staračka nesvjestica. To što ja nju vidim odmah i u bidermajerskoj haljini — ne mijenja na stvari. Drage mlade dame, nekada je jako teško biti muško. Ali kad već neki od nas to jesu, uvjeravam vas da ste nam draže s ispupčenim trbuščićima, s borama pod očima koje su tek ono pravo zagonetno, s malo punijim bedrima koje ne treba depilirati i na kojima mi tzv »narančinu koru« i ne vidimo. Daske za peglanje i bilderice ionako ostavljamo časopisima za teoriju orgazma: jer malo je što ljepše od jedne žive žene. O tome — toliko.