Dixieland konvertit

Dixieland konvertit

Kao trombonist koji se još kao mlad napajao dixielandom iz očeve diskoteke, evoluirao je u jednog od vodećih predstavnika free-jazza. To i jest možda razlogom što na disku iskazuje posve specifičnu povezanost dvaju stilski toliko udaljenih razdoblja

Ray Anderson u ovom je trenutku važno i traženo ime u sferi najmodernijega jazza. Nedavno objavljenim diskom Where Home Is, on se pomalo neočekivano predstavlja u interpretativno vrlo zanimljivu svjetlu pokušaja povezivanja jazz-tradicije i najmodernijeg u toj glazbi. Kao trombonist koji se još kao mlad napajao dixielandom iz očeve diskoteke, evoluirao je, preskočivši cijelo razdoblje, u jednog od vodećih predstavnika free-jazza. To i jest možda razlogom što na spomenutom disku iskazuje posve specifičnu povezanost dvaju stilski toliko udaljenih razdoblja. Iako rođenjem ne potječe iz kolijevke jazza, neke je temeljne i trajne značajke New Orleansa evidentno trajno zadržao u svom pamćenju i glazbenoj vokaciji, da bi ih sada na poseban način, te s vrlo specifičnim malim sastavom Pocket Brass Band, dakako u sintezi s nekim stečevinama najmodernijeg jazza i ostvario.

Svega tri limena

Čitav se taj Andersonov džepni bend limenih puhača sastoji od svega tri limena instrumenta; trombona, trube i sousaphona, odnosno velike tube i bubnjeva. U njemu nema dakle harmonijskog instrumenta, kao što ga nije bilo ni u legendarnim limenim glazbama New Orleansa. Slijedom je toga i zvuk takva u jazzu neuobičajena sastava, sasvim poseban, no iako je riječ samo o kvartetu, za nj su potrebni itekako rafinirani aranžmani.

Sve je to uočljivo već u prvoj izvedbi s diska, Andersonovu originalu Bimwa Swing, koji ne samo imenom podsjeća na stari jazz-standard Denzila De Coste Besta Bemsha Swing. Namjera je autora i leadera očita i u ostalim izvedbama, pa tako i u originalnoj skladbi s naslovom The Alligatory Abagua. Uočljivo je također da sousaphon, odnosno tuba Matta Perrinea, ima ulogu kontrabasa kao što je to nekada i bilo u New Orleans jazzu, no taj se glazbenik, iako svira trom instrument, predstavlja i kao solist. Iako na raspolaganju ima samo tri puhača, Anderson poseže i za Ellingtonom, pogađajući izvrsno zvuk, boju i growl, sordinirani način sviranja trube i trombona, karakterističan za orkestre legendarnog Dukea, uloge kojih u skladbi The Mooch imaju trombon Raya Andersona i truba Lewa Soloffa. Disk je Pocket Brass Banda signifikantan naslov dobio prema jednoj Andersonovoj reminiscenciji na stari New Orleans, nazvanoj Where Home Is.

Tu je autor u svojim sjećanjima najeksplicitniji, podsjećajući na karakterističan običaj lagana muziciranja limenih glazbi u New Orleansu pri odlasku na sprovode. Kako pak on shvaća glazbu legendarnoga ragtime-pijanista i skladatelja Scotta Joplina, pokazuje nam koncepcija aranžmana znane skladbe tog autora The Pinaple Rag. Anderson iz autentična autorova teksta u aranžmanu zadržava dosta originalnog, ali dodaje promjene tempa i neke sasvim nove, modernije zamisli. Iako se Andersonov jazz s diska Where Home Is, koji po pristupu podsjeća na sastav Pasadena Roof Orchestra, a po glazbenoj provenijenciji i na supermodernoga dixieland-konvertita trombonista Roswella Rudda, na trenutke doimlje pomalo groteskno, ta uspjela fuzija tradicionalnog i najmodernijeg u jazzu ima svakako svoju vrijednost, pa taj eksperiment nije uopće bez veze, te ga vrijedi poslušati.

Mladen Mazur