Dekonstrukcija gomile

Jednog ljeta, došavši ponovo u našu kuću, primijetio sam da je gomila podno nje, koju sam prethodnog ljeta nastojao staviti na papir, uklonjena, vjerojatno upotrijebljena u gradnju betonske zgrade dvadeset metara dalje. Zašto sam se iz lijepe kuće divio neuglednoj gomili — mislim da sam o tome već dosta napisao. Ali otkako je nestalo gomile, i s kućom, koja je s njom bila u nekoj tajnoj vezi, dogodilo se nešto: voda mi je počela prodirati u kuću. Tada sam shvatio da je kuća krenula prema gomili koje više nije bilo.

Zvonimir Mrkonjić

U ovoj pjesmi, koja je najdeskriptivnija u Mrkonjićevoj zbirci Gonetanje gomile, nazire se zapravo zametak pisanja o gomili, to je mjesto gdje pjesnik otkriva karte, onaj izvorni, reklo bi se psihoanalitički, primitivni događaj koji ga pokreće na čin pisanja. Mene je ta pjesma u prozi i životopisno dodirnula, najviše zbog sličnosti, ponegdje i istovjetnosti iskustva. Ljeto, kamen, kuća, voda, papir, gradnja... Na manje od dvadeset metara nalazi se velika gomila u šumi koju ljeti svaki dan promatram. Ona me isto čini biblijski misliti, na način obrnutog palimpsesta, razotkrivanja onog prije: da je nekoć, prije stoljetne borove šume, tu postojalo obradivo polje. I onda vidim to polje na suncu, vinograd, vidim tu iščezlu ruku koja je kopala, bacala kamenje uvis i onda ih odlagala na jedno mjesto. Poslije je ruka izbrisana, polje raskrčeno, posađena je šuma, ali je gomila ostala. Ona se tako preobrazila u spomenik pamćenju, utjelovila latentne razloge zbog kojih je agrikultura prva ponijela u sebi riječ kultura. To što Mrkonjić spominje gomilu koja je nestala, uklonjena iz građevinskih razloga, i meni se događa s drugom gomilom sa stražnje strane kuće. Velikodušno sam prepustio susjedu da izmelje gomilu, i kad je on počeo bacati kamenje u drobilicu pretvorivši je u kubike industrijskoga šljunka, uhvatio me užas i zaustavio sam hitno taj proces. Kao da diram u kosti mrtvaca, oskvrnjujem nepoznatu svetinju. Bez pogleda na gomilu moja bi kuća postala bezvrijednom kao da je lišena pogleda na more. Sad njezino tijelo presječeno na pola počiva u šumi i djeluje još halucinantnije. Doduše, voda mi ne ulazi u kuću, ali u svakom slučaju i praktičan razlog zaustavljanja vode nije zanemariv, kao ni slika kuće koja hoda prema odsutnoj gomili. Mrkonjić kaže da se divio neuglednoj gomili, a ja sam se zapravo divio njezinu tijelu koje je tako fino zaobljeno, ženstvenosti, erotici gomile i sad mi pjesnik otkriva ovom zbirkom pjesama u prozi njezin kozmički i metafizički smisao. Od sama početka ona se nudi nekoj »skrovitoj poruci«, dalekom i prebačenom smislu, i raznolikosti svoga identiteta. Prepametna da bi se odviše otvarala, Mrkonjić predstavlja gomilu kao idealan znak i razigranu, višeglasnu semiotiku, od Alfe do Omege, od odbačena do zaglavna kamena biblijske parabole.

Gomila je mjesto gdje plešu ti tajanstveni i neuhvatljivi znakovi, gdje se razmahuju i razbacuju silna i neprekinuta značenja; gomila dijalogizira s gomilom ili s elementima od kojih je sastavljena. Dominanta u strukturi tako položenih kamenova jest naravno smrt, budućnost koja iščezava jer je već sagrađena pa gomila svjedoči o fascinaciji minulim radom u zatvorenom kozmosu gdje svaka riječ na kraju dobiva težinu onostranosti kamena. I ta teška i višesmislena riječ zapravo je prekinuta bjelinom stranice, mogućom odsutnošću riječi, njezinim drugim rasporedom u prostoru, ili drugim oblikom. Prazne stranice, bijele cezure šutnje kojima obiluje Mrkonjićeva knjiga — a koju je naglasio nenadmašan prijelom knjige Mihajla Arsovskog, dakle cijelu tu poetiku fragmentacije, prekida, reza u nekoj tihoj praznini, odsutnosti, povremenoj prisutnosti i virtualnosti, mogućoj otvorenosti i konačnoj zatvorenosti, sastavljanju i rastavljanju gomile — svjedoče o tome da je ovo knjiga ispitivalačke tišine, a Mrkonjićev jezik poput nekog zidnoga sustava koji je malo uzdrman iznutra. S obzirom da je knjiga pisana u osamdesetim godinama, ona dijelom komunicira, možda i nehotično, s poetikom dekonstrukcije, koja je poput postmoderne izvorno arhitektonski pojam. Ako gledate arhitekturu kao plastičnu sliku neke skamenjene misli, kao što bi rekao Mrkonjić, ili gomilu kao zametak arhitekture, ne samo primitivne pastirske bunje nego i same ideje crkvene kupole, onda će onaj tko je vidio kuću ili zdanje sačinjeno u dekonstrukcionističkom slogu zapaziti će da ona ima taj naglašeni šav na mjestu gdje je namjerno malo uzdrmana. To je kao zgrada koju je pogodio potres, ali se od toga nije urušila nego je počela plesati i na tome se sve zaustavilo. Tako napukla konstrukcija upućuje na to da je izgubljena svaka sigurnost, da je poništena os, nosivost, te da je njezina statika u pitanju. Ali i takva, ona čvrsto stoji u zadržanom rasulu, kako bi rekao Mrkonjić za gomilu. Bit je gomile pomicanje gradnje jezika, vidljivo i nevidljivo, u stalnoj metamorfozi riječi i rasprskavanja značenja o čovjeku i povijesti, križište smislova i protuslovlja, kulminantna točka svih svojih inačica. U Mrkonjićevoj dekonstrukcijskoj poemi u prozi gomila služi emancipaciji znaka koji sa svakom novom riječi poništava granice knjige, ali i zadržava tajnu. Tako upućivanje na mitološke slojeve ili prethistorijsko vrijeme, zatim religijske izvore kao temelje gomile i samo Mrkonjićevo penjanje po njoj govori o težnji pjesnika za oblikom, za gomilom koja će napokon biti njegova, ali u drugom sklopu, ne manje važnom, ona ipak ostaje nijemi svjedok modernoga ništenja, odrona smisla i samo relikt bivše vjere kojoj na mjestu ograđenom kamenjem želimo ponovno zapaliti plam.