Čovjek koji je volio ljude

Čovjek koji je volio ljude

Franjo M. Fuis, Podzemni Zagreb i druge reportaže (1934-1941), pretisak, Alineja d.o.o, Ubiudr, Podravka, Koprivnica, 2003.

O 95. obljetnici rođenja i 60. obljetnici još nerazjašnjene smrti Franje Martina Fuisa, koprivnički izdavač Alineja učinio je hvalevrijedan pothvat objavivši pretisak danas gotovo nedostupne, a u usmenoj predaji itekako cijenjene Fra Ma Fuove zbirke novinskih reportaža Podzemni Zagreb i druge reportaže iz vremena neposredno prije Drugoga svjetskog rata.

Fuis, predratna novinarska legenda, tvorac hrvatskoga hard boiled reportažnog stila, čovjek koji se nije libio kožom iskusiti život koji je stavljao u svoju priču, koji je stalno i od svih mnogo učio, koji se iskušavao u najneobičnijim situacijama i kojega je novinarski nos vodio do najčudesnijih prostora i iznimo zanimljivih sugovornika, i sam je, u svojoj 35. godini, izgubio život ratne 1943. negdje na obroncima Velebita, u pretijesnu i sa četvoricom putnika prenatrpanu avionu dvosjedu, i to — kako je dokazano — u ilegalnoj misiji prijenosa dokaznoga foto- i filmskog materijala na oslobođeni partizanski teritorij. Legendom je postao i ranije, a ostao i nakon svoje prerane i nerazjašnjene smrti, nestavši u nepoznatom ledenom šumskom grobu, zavjetujući međutim, svojom srčanošću, smjelošću, stilom, izvanrednim njuhom i sluhom novinarskim, svojim nevelikim, ali moćnim opusom — generacije budućih novinara i istraživača ljudskih sudbina i tajnovitih prostora — zemljopisnih i socijalnih.

Prosjačka društva

Pred nama je zbirka probranih Fuisovih reportaža, objavljenih u zagrebačkim »Novostima« u razdoblju od 1934. do 1941. Među njima, ciklus Niz strminu bijede antologijski je novinarski rad, činjeničan, literaran koliko to takva građa traži, sućutan u dovoljnoj mjeri, distanciran nužno, koliko se od profesije očekuje. »Prirodom i rodnom zemljom, leži u nepoznatom šumskom grobu ’Ludi sanjar Fra-Ma-Fu’, ostavljajući zavjet novim naraštajima svoga naroda ne samo kako se živi i bori, nego i Novom novinarstvu kako se — piše!« — pisao je Mladen Hanzlovsky u predgovoru katalogu izložbe o Fra-Ma-Fuu, godine 1983. u KIC-u, u Preradovićevoj u Zagrebu.

Hrvatska i Zagreb, njihovi skitnice, prosjaci, sitni lopovi i ljudi s ruba, besposlenici i beskućnici, siromašni poljodjelci, mornari i ribari, drvosječe i kočijaši — stjerani u taj položaj ne svojom već općom socijalnom situacijom, ljudi koji imaju moral, dušu, duh, ponos i pravila ponašanja — to su njegovi junaci na strmini bijede. Oni su organizirani u prosjačka društva da bi poštovali pravila, oni spavaju u hotelima od slame, negdje u Maksimiru, u kojima će jedne strahovite noći većina njih i izgorjeti. S njima je nekoliko mjeseci u prosjačkim ritama i po njihovim pravilima disao i živio Fra-Ma-Fu, težeći autentičnosti i doživjevši neka od najprisnijih i najbolnijih prijateljstava (Mali, dječak od trinaestak godina). Zima je i sve se to zbiva negdje na vrhuncu gospodarske bijede netom protekla dvadesetoga stoljeća. S njima je zajedno i Fuis jedne bijedne opake zime čekao da vrijeme prođe, samo da prođe...

»Uvijek su me u životu privlačile takve krpe obješene na ljudima kao dronjavi zastori, iza kojih su se često odigravale najdublje tragedije života« — piše Fuis u reportaži o lutanju sa skitnicom Cvekom predratnim Zagrebom, od kolodvorske čekaonice, preko sirotinjske menze u današnjoj Varšavskoj do konačišta u Tkalčićevoj.

Ploviti, letjeti, hodati

No, znatiželjan i ispitivački duh, težio je i širem i daljem. Tko to sigurno zna da li je zaista bio partizanski simpatizer (kao da je to i važno, djelo ga je legitimiralo!) — plovio je, letio, hodao prostranstvima ove Lijepe naše uzduž i poprijeko, nepogrešivo prepoznavajući temu, priču, ljude nadasve: Pečalbari (Prosjaci i sinovi!) sinjskog kraja, Djeca šume — Gorani!, Stari Bar, Kornati, Najčudnovatiji greben u Jadranu — otok Jabuka (samotna klisura usred ničega!), Plitvička jezera zimi, pogrebi na samotnim otocima (čega još tužnijeg od otočke sahrane može biti u ljudskome životu?), otoci... otoci... otoci... druga najvažnija Fuisova tema: oni duhovni i oni stvarni...

Jer otoci — to su i sudbine — gđe Hedvige Lerman, Samoborke, i njezina poznatijega muža Dragutina iz Požege, istraživača, našega pionira istraživača o afričkim prostorima i tajnama (o tome su i nezaobilazni u nas zabilježeni njegovi afrički tekstovi); to je i misteriozna smrt Mirka Seljana, Karlovčanina, viteza od Turgona, potkralja Abesinije, negdje u brazilskim prašumama, čovjeka koji je pokušao nevjerojatan pothvat da kroz neprohodne brazilijanske šume spoji Atlantski s Tihim oceanom.

Mnoštvo je za tako kratak život dotaknutih tema, mnoštvo stvarnih problema u kojima Fuis nije bio samo novinar. Iz njegovih reportaža zrači poruka — bio je ponajviše čovjekoljubac, bio je znatiželjan, znao je i volio slušati, gledati, znao je pisati! Nije se u žurnalizmu libio ni najsuptilnijih ni najbizarnijih opisa prirode — nadahnjivala ga je mnogo puta i nije se sramio to reći; isto tako — suosjećao je sa sugovornicima i štitio ih od možebitne odveć revne znatiželje javnosti; govoreći glasno, znao je čuvati svoj novootkriveni svijet. Poštovao je svakoga sugovornika i svaku novu sliku. To poštovanje, mislim, priskrbilo mu je najviše poštovanje čitatelja!

Izdavač, koprivnički Ubiudr, Alineja d. o. o. trebao se potruditi još i toliko malo da se o knjizi zna da je pretisak (umjesto toga umetnut je na papiriću ispravak krivog navoda; neoprostivo!). Je li riječ samo o tehničkom propustu ili o neiskustvu, nije bitno — knjiga sama po sebi nije izgubila mnogo, ali namjera izdavača svakako je promašila svrhu. Trebalo je ozbiljnije tehnički poraditi oko knjige i svakako je reprezentativnije predstaviti (mislim pritom da je na predstavljanje pretiska u Novinarski dom u Zagrebu bio pozvan tek uži krug znalaca, a nikako kulturna javnost!).

Franjo Fuis sigurno je zaslužio više i bolje!

Irma Kovačić