Barokna ušećerenost

Barokna ušećerenost

Vatel postaje redatelj koji koordinira farsičnu kostimiranu dramu, i puno više od pukog vrhunskog kuhara-samoubojice

Oskarovac Tom Stoppard kao da se razlijenio nakon priznanja za svoj dotadašnji izuzetan rad, jer ofrlje odradivši nedavnu Enigmu, zabrljao je i navodno ingeniozan francuski originalan scenarij za Vatela — onaj Jeanne Labrune. Roland Joffe, pak, nekoć obećavajući redatelj Polja smrti, već poodavno je krenuo silaznom putanjom (Grimizno slovo, Zbogom ljubavniče). Stoga je upravo taj dvojac glavni krivac što Vatel nije postao veći i bolji film — unatoč grandioznoj vizualnosti (u kojim je kategorijama nominiran i za Oskara) odnosno zvučnom glumačkom ansamblu — Gerardu Depardieu (čija je čuvena snažna fizička ekspresivnost ovdje prigušena suzdržanijim izričajem — glasovnim i tjelesnim također), Timu Rothu (čiji je ljigavi markiz vrlo sličan onom u Rob Royu, a zar tako sjajan glumac da zapadne u manirizam?), Umi Thurman (koja također gotovo da reprizira rolu iz Zlatnog pehara ili čak Opasnih veza; od kojih nimalo nije sazrela kao glumica) i Julianu Sandsu (možda ne pretjeranih glumačkih sposobnosti, no ipak nositelju određene karizme, koji je ovdje kao Luj XIV. pogodio pravi omjer vladarske razuzdanosti i kraljevske arogancije); a kojima svakako treba pridodati i manje poznatog Murraya Lachlana Younga — glumca vrlo dojmljiva i specifična izričaja u ulozi gizdava kraljeva gay-brata.

Smješten u francusko 17. stoljeće, te labavo baziran na životu povijesne ličnosti slavnog kuhara — perfekcioniste koji je zbog nedostatka planiranih namirnica za predviđenu gozbu navodno počinio samoubojstvo — Vatelu, film prati trodnevno gostovanje Kralja Sunca na vlastelinskom imanju, te pripreme osoblja pod rukovodstvom Vatela kako bi njemu i njegovoj sviti udovoljili što domišljatijim jelima i kulturno-popratnim programom. Ima tu stoga kićenih pozornica s letećim pjevačima i flautistima, ornamentiranih kitova ili u ledu izrađenih Neptuna u spektakularnim vrtovima, zlatnih lavova i zlatnog praha, lažnog drveća i ušećerenih trešanja, i od šećera izrađenih vaza s od šećera izrađenim ružama, kao i estetiziranog vatrometa; u sve inkorporiranog i egzotičnog indijskog štiha, koji pak nastupa u trenucima improvizacije.

Infanta i patuljak

Depardieuov Vatel tako postaje redatelj koji koordinira farsičnu kostimiranu dramu, i puno više od pukog vrhunskog kuhara-samoubojice. Joffe naime pred njega postavlja tešku moralnu dilemu: ako dobro obavi posao, kralj će ga uzdići na društvenoj ljestvici odnosno relocirati u Versailles, što Vatel ne želi; a ako se ne potrudi i gostovanje propadne, nanijet će štetu vlastitim suseljanima i gospodaru, koji ovise o kraljevoj dobroj financijskoj volji putem koje bi se izvukli iz dugova. Upravo zato finale samoubojstva ima melankoličan prizvuk (filmski gledano pak, izvedeno je premlako i s nedostatkom klimaktične tenzije) te također poručuje o nemogućnosti izdizanja iznad pijunstva, osobito u eri kad su dužnost i čast bili sve. Jer Vatel osjeća (djelomično i zbog rasplamsale ljubavi prema ženi) da je zapravo prostituirao vlastiti talent za užitke neznalica i nedostojnih.

Stoga film ne nosi uobičajene poruke filmova s hranom kao glavnim motivom (od Babettine gozbe, preko Juhe s tortiljom do Čokolade) o carpe diem i joy de vivre alegorijskim sloganima, već kroz klasne antagonizme podcrtava razliku između plemenitaštva i plemenitosti duha, servilnosti i služenja s ljubavlju, uramljivanja kreativnosti u službu mediokritetnosti (bacanju biserja pred svinje) odnosno o svijetu obrnutih vrijednosti — u kojem ne vladaju mudre duše i u kojem ležerna, mušićava, posvemašnje nesenzibilna dekadencija Dvora ni ne razmišlja o patnjama malih ljudi koji stoje iza sve njihove ugode i zabave.

O tome se progovaralo i ranije (doduše s većom snagom) — jer ne postaje li plitka kraljevska svita ovdje Wildeova Infanta ili Zaljubljeni mladić, a sam Vatel mali ružni dobrodušni patuljak ili neshvaćeni Slavuj — kojem se dive dok je potreban, a još brže zaboravljaju nakon smrti, i ne tražeći joj uzroka? Stoga njegovo samoubojstvo u filmskoj inačici prelazi na višu razinu i postaje (doduše uzaludan, ali ipak) glas otpora prema fanatičnoj podložnosti bogatima i moćnima, te iako film ne uspijeva u potpunosti kao film, ipak pronosi neke suptilne vrijednosti za one sposobne ih vidjeti.

Katarina Marić