Balkanski palimpsest

Balkanski palimpsest

Dukovski je kanonski tekst iskoristio kako bi iz posvete napravio komentar istovremeno dobivajući i suvremenu dramsku cjelinu

Jedna od oznaka postmoderne, mislili mi da je ona već mrtva ili ne, referencijalnost je na raznim razinama, iz koje stupnjevanjem proizlazi i takozvana palimpsestna književnost. Jasan, iako rizičan, postupak prepisivanja na/po istom primijenio je jedan od prominentnih makedonskih dramatičara mlađe, ili možda bolje — nove generacije Dejan Dukovski, iskoristivši kao model za svoju dramu Balkan is not dead ili magija edelvajs kanonski tekst moderne makedonske dramaturgije, Makedonsku krvavu svadbu Vojdana Černodrinskog.

Kreativno prepisivanje

Jedan od začinjavaca makedonske dramske tradicije taj je komad pisao na razdjelnici 19. i 20. stoljeća kao zakašnjeli odjek romantičarskoga zanosa i želje za nacionalnom slobodom jednostavnom karakterizacijom Turaka i Makedonaca pod turskom vlašću u tipiziranoj priči o nemogućoj ljubavi, prisili i smrti. Arhetipski tekst postao je naravno dio nacionalne povijesti i čest repertoarni izbor, no Dukovski ga je iskoristio kako bi iz posvete napravio komentar istovremeno dobivajući i sasvim suvremenu dramsku cjelinu u kojoj ne skriva vlastite postupke, čitateljima i kazališnoj publici poznate iz njegove najveće, međunarodne, uspješnice paradigmatskog naslova Bure baruta i tek nešto manje znane Mame mu ebam koj prv počna. Zagreb je posljednju vidio prije nekoliko godina kao gostovanje, dok je prvu u kazalištu Kerempuh početkom 2000. režirao stalni suradnik Dejana Dukovskog — makedonski redatelj Aleksandar Popovski.

Postmoderno prepisivanje Dukovskom je ostavilo prostora za ispisivanje povijesti upisivanjem iste u original iz 1900. o, kako se čini, vječnoj napetosti između nacionalnih i konfesionalnih grupacija na makedonskom tlu. Poput neke vrste makedonske Hasanaginice, i Makedonska krvava svadba Vojdana Černodrinskog postoji kao okamenjeni relikt, ali i kao dobar materijal za preradu — Dukovski je u narodnoj tregediji prepoznao arhetipove i naglasio ih uvođenjem lika Kemala Atatürka, takozvanog oca moderne turske države, pokazavši i drugu, fikcionalnu, ali osobnu stranu povijesnog lika.

Od ljubavne priče o Makedonki i Turčinu, koja dakako ne može dobro završiti, i Dukovskom i redatelju Aleksandru Popovskom važniji su bili obredni, gotovo mitološki motivi, pa i kružna pozornica asocira na nešto što bi se očekivalo od zagovornika kazališne antropologije. I žene i muškarci (Katina Ivanova, Dzvezda Angelovska, Nikolina Kujača, Irena Ristić, Saška Dimitrovska, Pero Arsovski, Emil Ruben, Nikola Ristanovski, Vlado Jovanovski, Vladimir Jačev, Vladimir Svetiev, Vladimir Endrovski, Zoran Ljutkov i Ivan Jerčić) u predstavi funkcioniraju samo na razini simbola — identični kostimi duguju i previše mitskoj predodžbi o balkanskim plemenima bliskom Turskom Carstvu, dok specifičnosti likova na površinu izlaze tek u pojedinim scenama dakako neuspješne pobune protiv ustaljenog uzročno-posljedičnog slijeda. Tradicijski žrvanj tako postaje pozornica na kojoj se, kao u Shakespearea, glumci trude, ali to ništa ne znači, da bi ih sve na kraju progutala utroba — središnja praznina iz koje su i nastali.

Igra na sigurno

Postavka nije nekorisna i nije banalna, jer je već dovoljno puta prokušana, ali u ovom komadu djeluje kao možda i previše igra na sigurno. Majka u narodnoj nošnji, iz koje, silovane, svi izlaze na početku predstave i u čiju se utrobu na kraju vraćaju, nema onu snagu kakvu očekujemo od kazališnoga potonuća u mitove i s kakvom bi, recimo, neki drugi napravili urnebes ili visoko stiliziranu bajku. U Popovskoga, koji je negdje na sredini, mitska potka i zazivanje krvi i tla, prihvatili ih u pozitivnom ili negativnom konotacijskom sustavu, ostaje nažalost površinsko grebanje po potencijalnom palimpsestnom dramskom materijalu. Ipak, Balkan nije mrtav Narodnog teatra iz Skopja jest vrijedno gostovanje, upravo zbog suše sličnih koja domaćim pozornicama vlada predugo.

Igor Ružić