3×BIJELO

3×BIJELO

Belgijsko-švicarska plesna skupina ZOO postoji pet godina i od početka je čine isti plesači i plesačice: Thomas Hauert, Mark Lorimer, Sara Ludi, Samantha Van Wissen i Mat Voorter, koji ujedno potpisuju i autorstvo do sada kreiranih pet predstava, od kojih je zagrebačka publika na 20. Tjednu vidjela Verosimile, zajednički rad plesačko-autorskoga kvinteta i Do You Believe in Gravity? Do You Trust the Pilot? solo performans Thomasa Hauerta.

I temom i plesnim sredstvima, kao i uporabom uživo pjevanih songova, solo Thomasa Hauerta kronološki prethodi predstavi Verosimile i zapravo je tek inicijalni uvod u tu vizualno čistu (bijela pozadina scene, baletni pod od mondrijanovski obojanih širokih traka, svijetli, gotovo bijeli kostimi, u ponekim scenama tek nakratko narušeni zlatnom haljinom ili trapericama), ali prilično hladnu i nekomunikativnu predstavu u kojoj plesači/ce jako, jako dobro pjevaju i čine se zapravo zadovoljnijima, ispunjenijima i uvjerljivijima dok to rade nego dok plešu, kao da više žele reći svojim uglazbljenim stihovima (njih petoro su autori stihova, a autor glazbe je Bart Aga) nego pokretom.

Plesna predstava u kojoj mi se činilo da plesači/ce što izvanredno suvereno vladaju plesnim sekvencijama zapravo i ne žele ili ne vole (više) plesati, da misle kako je (kreativni) život negdje drugdje. Možda zbog toga što nikakve ekspresije nije bilo na njihovim licima, nikakve posredovane emocije u njihovim tijelima, a što je rezultiralo kako poželjnim odsustvom kičaste interpretacije ili sentimentalnog pretjerivanja i neuvjerljivosti, ali i hladnoćom, distanciranošću, naglašenima analitičkom duhovitošću varijanti raznolikih hodova te isplesavanja dobro nam poznatih (virtuoznih, prostorno i dinamički promišljenih i usustavljenih u plesnoj akademiji PARTS) sekvenci belgijske plesne škole. Te su sekvencije kompetentni plesači/ce skupine ZOO izvodili na način malih iskrivljenja, kao da ih rade različiti karakteri ljudi, ali ipak nedovoljno koreografski individualizirano i elaborirano, nedovoljno osobno autorski kontekstualizirano.

Dramaturški pak nejasni ostaju razlozi povezivanja songova sa (školovanjem naučenim) opuštenim boravljenjem na sceni, u dijelovima predstave u kojima se ništa ne događa ni ples ni pjesma, ali tijelo svjesno prisutno na sceni ostvaruje kazališnu dramatiku, s apstraktnim plesnim sekvencijama a la Rosas ili s dobro izvedenom kontakt-improvizacijom (zanimljiva scena potčkaljivanja) itd.

Pretpostavljam da plesnim stvaraocima koji dolaze iz Belgije idu na živce i stalna natkriljujuća sjena Anne Terese de Keersmaeker i usporedba s grupom Rosas, ali nemoguće je ne zapaziti kako su već spomenuto opušteno scensko bivanje, samo stajanje ili hodanje do nove sekvencije pokreta (u slučaju skupine ZOO, plesačkim žargonom rečeno, pad u često ponavljanu sekvenciju preko rista...), ispijanje vode iz plastične boce u stanci između dvije plesne akcije, potom odlično strukturirane apstraktne plesne sekvence, ali koje amblematično prezentiraju matricu belgijskog suvremenog plesa, uporabe mikrofona kao glasovne ekstenzije pokretom iskazanog, kako je sve to u predstavama kultne belgijske koreografkinje stvaralo predstave koje prepoznajemo kao neke od najboljih predstava kraja protekloga stoljeća, ali i stil, te kako na Tjednu dvije prikazane koreografije plesne skupine ZOO izgledaju ipak samo kao tome vrlo slične vježbe.

I solo Thomasa Hauerta i zajednički Verosimile proizvod su odličnog školovanja plesača, koreografskoga rada u sredini visokih izvedbenih kriterija i podrazumijevajućih produkcijsko-sponzorskih potpora, no na nekom imaginarnom popisu (po bilo čemu) iznimnih plesnih predstava, ove dvije ne pronalaze svoje mjesto, ne ostavljaju osob(e)ni trag upisa tijela u prostor oko nas.

Katja Šimunić