30x42

30x42

Joško Marušić, Istinita priča o Hrvatima, Naklada Slap, Zagreb, 2003.

Istinita priča o Hrvatima Joška Marušića sastavljena je od stotinu i dvije stripovske table ispunjene fizički velikim ilustracijama što neodoljivo podsjećaju na kadrove snimane širokokutnim objektivom filmske kamere gledane iz pozicije posjetitelja novouređenoga kina.

Krupni su kadrovi vjerojatno zanemareni zbog nemogućnosti da se toliko razdoblje objedini zajedničkim glavnim junakom, ali i zbog pokušaja dodjeljivanja glavne uloge nacionalnoj grupaciji čiji sinovi ili neprijatelji povremeno iskaču u prvi plan kako bi pridonijeli ili odmogli njezinu konačnom ostvarenju proglašavanjem neovisne, međunarodno priznate, Republike Hrvatske.

Smješnija strana povijesti

No, ta priča, osim u dijelu koji je autor stvarao prema vlastitom sjećanju, kao da je odvojena od ilustracije iako pokušava pojasniti sliku. Tekst smješten oko kadra doima se poput hladnog okvira, a njegovu sputanost faktografijom i datiranjem ne uspijeva ublažiti ni jednostavnost izričaja. To ga stavlja u poziciju živog kontrasta slici i upravnom govoru, smještenu u oblačiće unutar okvira ilustracije, koji priča neku drugu, smješniju stranu povijesti.

Vizualno, svaka je tabla sastavljena od jednog do dva kadra kojima dominiraju panorame ispunjene gomilama neznatno različitih predstavnika nacije ili nacija te gotovo trodimenzionalna prisutnost građevina ili gradova. Aktivnost na njima uspješno parodira tekst izvan okvira slike, dok joj mnoštvo detalja i stiliziranih minisekvencija svakodnevnih aktivnosti uspijeva podariti živost animiranoga filma.

Crtež se naizmjenično poigrava perspektivama i motivima hrvatskoga naivnog slikarstva te karikaturalnošću. S čistom stripovskom linijom identificira se prilikom uprizorenja građevina, a plastičnost animacije poprima na tablama čija je epska monumentalnost dostojna kultnih filmova. Sve popraćeno tekstom u oblačićima što, većinom anonimnim, ljudima koji ga izgovaraju daje ulogu cinično-proročanskih komentatora tekućih zbivanja.

Gledana objedinjeno, Istinita priča o Hrvatima žanrovski je potpuno neopredijeljena i realni je odraz kako Marušićeva vlastitog pogleda na povijest tako i njegove biografije u kojoj su školovanje za arhitekta, izrađivanje političkih karikatura i stvaranje izdašno nagrađivanih animiranih filmova u sklopu poznate zagrebačke škole animacije... samo neke od stavki.

Taj pokušaj objedinjavanja stilova i iskakanja iz okvira žanrova povremeno ostavlja dojam prenatrpanosti, isforsiranosti i frustracije koju izaziva napor praćenja teksta što uokviruje i povremeno zadire u sliku, pazeći pritom da se istodobno ne izgubi vizualna nit radnje, i obratno, a tomu svakako pridonosi i nedostatak autorskog usmjeravanja pogleda na tijek zbivanja, karakteristična za strip. Česti vremenski skokovi i paralelne radnje povremeno zbunjuju, dok boja svakoj ilustraciji daje drukčiji identitet varirajući od onomatopejske živosti do dokumentarističke neutralnosti pa svaka tabla prerasta u izoliranu epizodu priče, što ne samo da remeti kontinuitet nego i ukazuje na to da je autoru konačni vizualni efekt svake table bio na višem prioritetnom mjestu od kompaktnosti i cjelovitosti djela.

Visoka produkcijska razina

Ovo je djelo tvrdo ukoričeno i već na prvi pogled doima se vrlo vrijednim. Izdano je i u zanimljivu formatu visokom oko trideset i širokom gotovo četrdeset i dva centimetra, a otisnuto na plastificiranom sjajnom papiru koji, iako ilustracijama daje dozu glamura, odsjajem potiče čitatelja na zauzimanje neugodnih položaja za čitanje ili na nabavku skupe nereflektirajuće rasvjete.

Visoka produkcijska razina projekta dovodi u pitanje i njegovu tržišnu orijentaciju koja u ovom obliku, osim uobičajenim kolekcionarima stripa, teško da može biti sugerirana npr. kao pomoć pri izobrazbi mladih, kao klasični strip ili kao zbirka karikatura.

Ipak, to ne oduzima zanimljivosti ovog eksperimenta. Nametnuti imperativ doživljavanja svake table pojedinačno prisiljava na višekratno iščitavanje, koje uvijek iznova otkriva nove detalje. Smjena stilova u tom je kontekstu osvježavajuća i donosi podražajnu raznolikost. Nelinearnost sadržaja ovdje gubi značenje i prelazi u funkciju tekstualnoga zaokruživanja svake table.

Sva ta emocionalna i doživljajna dvojakost možda je i bila konačni cilj pokušaja kolažnog spajanja različitih žanrova u novu formu, koja je usmjerena protiv pasivnoga čitanja i usredotočena na uzdizanje detalja do razine glavne pripovjedne forme, a već i to bilo bi dovoljno da svatko komu ovo djelo dospije u ruke pronađe za njega mjesto u svojoj biblioteci.

Robert Taubek