Zoolingvistika II

S kamelharom ili devinjakom krojači se dobro snalaze i znaju što im je činiti. Od finije tkanine skrojit će elegantne ogrtače, a od grublje tople podstave za kišne kabanice

Oni koji još imaju vremena za druge — djedovi, bake, tete — rado vode djecu u zoološki vrt. Vodili su i mene. Sjećam se da sam oduvijek žalila slona što onako velik tapka do ludila po skučenom prostoru, udarajući surlom po ogradi (»ponaša se kao slon u staklani« = biti vrlo nespretan). Surla (usp. tur. zurla, zurna, perz. s#rnH, s#rnHy; sur = svečanost, svetkovina, gozba, svadba + nH, nHy = frula, svirala) pružala se prema dječjim ručicama, koje bi na njezin kraj stavljale pokoji dinar, a slon bi svoju napojnicu smjesta spustio u timariteljev džep, u zamjenu za probavljiviji desert.

Nakon izleta u Maksimir književnik R. Kipling nije se morao truditi oko čitatelja, a njegova engleski duhovita objašnjenja kako je slon stekao surlu (deva grbu, nosorog kožu, leopard pjege i štošta drugo) pothranjivala su maštu i budila želju za egzotikom. No i pitanja zašto slona zovemo baš slon. Naime, tako ga zovu i u drugim slav. jezicima (ruski, češki itd.), a to je životinja koja ne živi u simbiozi sa Slavenima.

Bajkovita objašnjenja

Odakle joj onda ime? Bajkovitih objašnjenja ne manjka. Po jednom, vjerojatno je preuzeto iz nekog istočnog jezika, možda tur. arslan, kurd. i tat. aslan, no to je značilo lav (slov. jezikoslovac Karel Štrekelj Š1859-1912š misli da je odatle dospio u istom značenju i u mađ. oroszlán, što P. Skok smatra neuvjerljivim). Po drugom, na djelu je slavenska pučka etimologija, koja pikira na glagol (na)sloniti se, jer se u srednjovjekovnom bestijariju slon opisuje kao životinja koja ne može sagibati koljena, nego spava u uspravnom položaju naslonjena na drvo. Činjenica da se slon u lit. kaže šlopis navodi na mišljenje da je n postalo od pn te pretpostavlja prasl. Slopn#, što bi bilo u vezi s grč. eléfas, eléfantos (oni jezici koji su ostali pri elefantu brzo otkrivaju izvor), a ovo pak s izvornim likom *solopont.

Današnji najveći kopneni sisavci, koji se u osjetno smanjenom broju bore za opstanak u Africi i Aziji jer ih glavni uništavač Zemlje i svega na Zemlji — čovjek — lovi zbog njihovih malo većih sjekutića, kljova, od kojih izrađuje uglavnom nepotrebne bjelokosne figurice i ukrase, kao da su se inkarnirali u simpatične plišane, staklene, zlatne, srebrne, emajlirane talismane koje ljudi nose kao zalog za sreću. Sjećanja na posjete zoološkom vrtu u djetinjstvu sigurno imaju u tome svoje prste. No po simpatičnom slonu prozvana je i jedna bolest koja najčešće zahvaća noge te one podsjećaju na slonovske. To je elefantijaza ili slonovska bolest.

Osim što po uzoru na njega guramo glavu u pijesak kad nastupi »frka«, noj je pandan slonu — najveća ptica trkačica na svijetu. Njegovo je puno ime i prezime Struthio camelus, pa upravo iz prvoga dijela lat. imena (od grč. struthion) neki jezici izvlače svoje ime za tu ptičicu (češ. pštros, njem. Strauss, tal. struzzo, engl. ostrich). Odakle u hrvatskom noj? Nije jasno (ali smo, eto, i mi nešto izvezli Slovencima; i oni kažu noj). Misli se da to neprozirno ime potječe iz narodnih pripovijedaka, gdje je noj značio veliku stranu pticu koja ne živi na slav. terenu (još nije bila domaća životinja, a danas u Hrvatskoj živi na farmama). Nagađa se da je možda u vezi s cslav. Inog#, (krilati lav), što je izvedeno iz *in# (jedan) i prvotno znači »koji je sam«.

Skriveni camelus

A sada se u priču o noju ubacuje jedna druga izdržljiva trkačica — deva. Kako to? Pogledajte malo bolje lat. naziv; ondje se krije i camelus, u više europskih jezika ime za devu — kamila (grč. kHmZlos, hebr. gamal). Jedan toponim u Srbiji zvao se Devebagrdan (danas Bagrdanska klisura), a označavao je »uzvisinu gdje deve siplju i riču jer se teško penju«. Bagrdan je od tur. bagirtmak = rikati. Najsjeverniji prijevoj između Makedonije i Bugarske svjedoči da su nekoć i ovuda prolazile deve; Devebair (tur. bayir — brijeg, obala zemljište na padinama brda).

Ptica koja je slična devi — devkuš, demkuš, devekuša — (tur. deve = kamila + kuŕ = ptica) — jest noj, u narodnoj pjesmi nazvan i kalkom deva ptica. Po dijelu slav. svijeta bludi i vrluda velbloud (češ.), velblod (slovenski), verbljud (rus.), što je posuđeno iz got. ulbandus, a onda se i opet uplela pučka etimologija i tu je »pustinjsku lađu« prozvala velikim hodačem, što deva i jest. Deva može spremiti gorivo u jednu grbu ili u dvije (»bumo se napili kak deve«). Jednogrba deva zove se i dromedar (Camelus dromedarius), a osim »prave« deve tako se zove i vrsta brze jedrilice (grč. dromás = trkač), ali pogrdno i onaj koji je (gle čuda!) trom, spor, gegav. Pa sad se ti snađi!!! S kamelharom ili devinjakom krojači se dobro snalaze i znaju što im je činiti. Od finije tkanine skrojit će elegantne ogrtače, a od grublje tople podstave za kišne kabanice. Pravoslavnim svećenicima napravit će pokrivalo za glavu — kamilavku — dok će slična kapa negdje biti dio narodne nošnje (Perzija, Armenija, Kurdistan). Šatrovački je njome okrstio službenu kapu policajca ili zatvorskog stražara (dok se kamila prišiva visokoj i nespretnoj ženskoj osobi).

Umanjenica umanjenice

Zašto bi se u ovom bestijariju govorilo samo o najvećima? Recimo koju i o najmanjima! Kolibri ili kolibrić. Umanjenica umanjenice. Ptica veličine bumbara. Živi u obje Amerike, najviše u tropima. Neki misle da je ime posuđeno preko njem. i franc. (ili španj.) iz nekoga karipskog jezika. Osim male ptice, kolibri znači i ono što je malo u pojedinoj vrsti (tako se zvao jedan tip motocikla).

Kako je sve počelo zoolingvističkim spoznajama iz zoološkog vrta, tako neka završi mojim prvim nalivperom! Na njemu je bila ptica po kojoj je dobilo ime. Pelikan.

Ptica je poznata i pod imenom nesit (mađ. gém), što je prozirnije nego pelikan. To Božje stvorenje jede kao da se nikada neće nasititi. A na donjem dijelu kljuna ima rastezljivu kožu poput vreće u koju strpljivo skladišti ribu. No drugo njegovo ime, pelikan (od grč. pélekys = sjekira), upozorava na to da taj kljun i nije baš bezazlen. Naime, ta »sjekira« ima i kuku na svojem kraju te oštricu gore i dolje, pa je upravo ta sličnost kumovala imenu zubarskih kliješta. I ona se zovu pelikan (što vam je sasvim svejedno i ne donosi nikakvu utjehu kad vas zgrabe).

Danas su već rijetki oni koji uopće pišu rukom, a još rjeđi oni koji pišu nalivperom. No nekoć su »obični« ljudi pisali raznim vrstama olovaka, a oni »bolje stojeći« nalivperima (»filfederima«, njem. füllen = puniti + Feder = pero). Marka vrlo poznatih nalivpera i tinta nosila je ime upravo po toj ptici (koja se kočoperila ili na poklopcu nalivpera ili na bočici tinte).

Pisaći pelikan

Mogu razumjeti marketinško razmišljanje onih koji su kao zaštitni znak tih pisaćih potrepština odabrali upravo pelikana. Kao što se ni pelikan dok mu se vreća pod kljunom puni ne treba bojati gladi, tako se ni ponosni vlasnik nalivpera s pelikanovim likom ne mora bojati da će mu, dok je tinte u spremniku (kasnije u patroni), pisalica »krepati«. Morao je, doduše, češće odlaziti u kemijsku čistionicu, jer bi mu pisaći pelikan (kao da je sipa) znao ispustiti tintu u džep, no bilo je to vrijeme mrljavih i brljavih ljudi, ravnopravnih bar po jednome: pelikan nije birao prste, torbe ili odjeću ni činovnika, ni đaka, ni profesora, ni direktora. Kad bi mu tinta došla do grla, on bi se olakšao. No usprkos flekovima (često i neizbrisivima), nije izgubio moje simpatije...