Znanstveni performans

Valja znati da su dr. Richard Wiseman i dr. Caroline Watt, unatoč prezimenima koja bi mogla biti i lažna, pravi pravcati znanstvenici. Zagrebačkoj su se publici tako i predstavili, pri čemu je dio auditorija mogao povjerovati, a drugi dio mogao je ostati u laganoj dvojbi potajno se nadajući da je riječ o teatralizaciji mitomanije

Privučena pozivom na performans koji izvode dr. Richard Wiseman i dr. Caroline Watt, zaputila sam se u Multimedijalni centar. Zapušteno okružje Studentskog centra, s karakterističnom mikroklimom urbanoga predgrađa u središtu grada, nekako uvijek uspijeva u meni probuditi melankolično raspoloženje. Posebno u sparna predvečerja. Kako se približavam, vidim prostor za probe Teatra ITD odškrinut tek toliko da uđe zrak, dok ulaz, dakako i pogled na glumce, u potpunosti priječe leđa redatelja koji sjedi s cigaretom u ruci.

Robert Raponja, zauvijek ukadriran u moja, zapravo u zajednička studentska sjećanja, upravo režira Zabranjeno pušenje. Promiču dvojica u bijelim kutama za koje na trenutak pomišljam da će sudjelovati u najavljenom znanstvenom performansu, pa moj horizont očekivanja prekrivaju oblaci zlih slutnji: nisam raspoložena za endurance theatre, kazalište okrutnih tjelesnih kušnji. Priviđaju mi se Jim Rose, Jeanne Forte i Elaine Scarry. Bojim se injekcije. Kako na mojem tako i na tuđem tijelu koje osjeća bol. Priznajem: pomalo su mi dojadile i znanstvene rasprave o kazalištu užasa i sve uzaludnosti pokušaja da bol napokon prijeđe rampu voajerizma i prodre u zonu djeljiva diskursa. Preživjela sam nekako osamdesete i devedesete, pa čak i teatralizacije početka novog tisućljeća. I što sad? Pitam se što će mi novoga pokazati doktor Wiseman i trebam li, za svaki slučaj, izbjeći sjedalo u prvome redu?

Repertoar reakcija

U dvorani projektor. Nervozni izvođač uspijeva nasmijati publiku takozvanim zagrijavanjem za predavanje. Predstavlja se kao doktor znanosti što i jest ali o sebi kaže i da je iluzionist. To potkrepljuje mađioničarskim trikom elementarne složenosti kakva je izvodio i moj djed, sve to, dakako u svrhu opuštanja publike koja je zamoljena da po potrebi, u tijeku performansa koji tek treba uslijediti reagira pljeskom ili onim već globalno proširenim uzvikom čuđenja Wow!. Svoj repertoar reakcija unaprijed ograničavam na taj uzvik s nadom da ću ga imati prilike iskoristiti. I dogodi se, eto, te imadoh prilike iskoristiti ga. Jer nađoh se, elem, u vremenu prošlome. Jer padoh ravno u devetnaesto stoljeće, kao kroz vremeplov viktorijanca Wellsa. Nađoh se u vremenu znanstvenih čuda, kada se činilo da je susret s najnovijim otkrićima prirodnih znanosti — posredovan kazalištem znanosti, spektaklom javnih demonstracija tehnološkog napretka namijenjenih širokim masama — prvi put uspio pružiti zamjenu za teološku sliku svijeta s njemu primjerenim vremenom biblijskih čuda. Bilo je to doba potpune fascinacije tehnološkim novinama, sociološki vrlo zanimljivo razdoblje koje je potrajalo sve do prvoga desetljeća dvadesetog stoljeća, razdoblje u kojem je optimizam u veličanju civilizacijskog napretka katkad bio do te mjere pretjeran da je nova znanstvena religija poprimala iracionalnije oblike nego vjera koju je trebala zamijeniti. Možda je najneobičniji primjer koji potkrepljuje ovu tezu teorija dr. Lanza von Liebenfelza, koji je u svojoj Theozoologiji iz 1905. kombinirao znanstvene spoznaje o elektronima s evolucijskim idejama i mitom o Svetome Gralu.

Neću prepričavati sadržaj performiranih psiholoških, parapsiholoških, matematičkih i socioloških eksperimenata za široke mase koje su dvije večeri zaredom izvodili doktorica Watt i doktor Wiseman. Tek treba reći da se publika dobro zabavila. Ipak, nisam sigurna koliko je ljudi (uključujući i one koji su htjeli vidjeti u Zagrebu nešto što je već postiglo određeni odjek na kazališnom festivalu Fringe u Edinburghu), uopće nisam sigurna koliko je domaćih ljudi osvijestilo da ponuđena vrsta performansa u teatarskom smislu funkcionira isključivo kao novomilenijski melankolični déjŕ vu devetnaestostoljetne opčinjenosti znanošću. Ne treba zaboraviti da se kao pronositelj znanstvene religije viktorijanskoga doba dugo zadržala optička sprava zvana lanterna magica. U tome smislu čak je i Wisemanovo nespretno operiranje projektorom u dvorani MMC-a, s neprekidnim klizanjem papira i muhom zalijepljenom za staklo projektora, zapravo bilo simpatično.

Jesu li doktori pravi?

I tu bi moje zanimanje za doktorski performerski par sasvim sigurno prestalo, popraćeno s nekoliko iskrenih i s nekoliko iz puke pristojnosti proizvedenih uzvika čuđenja. Samo što priča o kazalištu znanosti nije završena. Ona tek počinje pitanjem jesu li doktori pravi doktori? To pitanje koje možda nije relevantno iz motrišta izvedbene umjetnosti za koju je potreban pristanak na iluziju, i te kako je važno kad je riječ o kazalištu znanosti, tom popularnom viktorijanskome žanru nastalu u eri procvata znanstvene religije, i to s trostruko plemenitom namjerom koja bi, gledano iz današnje perspektive, bila u skladu s definicijom javne televizije kao medija kojem je zadaća informirati, poučiti i zabaviti gledatelje. Dakle, valja znati da su dr. Richard Wiseman i dr. Caroline Watt, unatoč prezimenima koja bi mogla biti i lažna, pravi pravcati znanstvenici. Zagrebačkoj su se publici tako i predstavili, pri čemu je dio auditorija mogao povjerovati, a drugi dio mogao je ostati u laganoj dvojbi potajno se nadajući da je riječ o teatralizaciji mitomanije. Pretpostavimo da su ljudi skloniji povjerovati da je riječ o doktorima znanosti bili pojedinci zainteresirani za popularizaciju znanosti, dok su gledatelji skloniji posumnjati u vjerodostojnost doktorskih diploma performerskoga para vrlo vjerojatno pripadali publici koju ponajprije zanima teatar. Dakako, u tim pretpostavkama isključujem faktor informiranosti jer je u auditoriju svakako sjedio i dio onih upućenih, bilo da je riječ o kazališnim znalcima ili kazališnim šminkerima koji su već čuli za performiranje znanstvenih tema iz Centra za znanost u Glasgowu, ili su na londonskom West Endu već imali prilike vidjeti kako ljudi hrle na šou nazvan Theatre of Science. Taj su kazališni show-program smislili jedan renomirani psiholog (dr. Wiseman, naš doktor Wiseman) i jedan fizičar (doktor Simon Singh, tada već pisac bestselera, knjige koja je popularizirala matematiku, autor koji je potom osmislio i BBC-jev nagrađivani dokumentarac Svijet sutrašnjice).

Performiranje znanosti

Pozamašne biografije doktora Wisemana i doktorice Watt bogate su znanstvenim referencijama. Samo što se to mene uopće ne bi ticalo da se nisam odjednom prisjetila intrigantna naslova — Faktor sreće: znanstvena studija sretnoga uma. Ta Wisemanova knjiga kategorizirana žanrovskom oznakom popularne psihologije bavi se takozvanom psihologijom koincidencije i na razumski način pokušava znanstveno rasvijetliti tajnu faktora sreće. U slučaju spomenutih doktora, dio uspjeha u kazališnoj popularizaciji tvrdih teorijskih tema pred običnom publikom, dakle pred publikom krhke pažnje, nikako nije stvar slučaja nego razumske procjene potreba današnje publike. Performiranje znanosti danas se isplati. Ono na neki tajnoviti način funkcionira u vremenu koje više ne gleda s naivnim optimizmom ni na religijske doktrine, ni na pojam znanstvenog napretka. Čovjek današnjice sličan je viktorijanskom posjetitelju kazališnoga spektakla znanosti. Osjeća iracionalnu potrebu za racionalnim objašnjenjima.

Bilo je toga i prije. Uzmimo za primjer dr. Samuela Johnsona, koji je 1762. ugrozio znanstvenu karijeru baveći se slučajem lažnih duhova u Smithfieldu, na adresi Cock Lane broj 33 gdje su duhove izigravali stanoviti Parsons i njegova kći. Racionalnim objašnjenjem paranormalnoga vrlo se opsežno pozabavio i Wiseman u projektima koji traju od 1999. za što je, ne bez poigravanja o temi popularnih istjerivača duhova, uspio zainteresirati široke mase. I više od toga: uspio ih je uvući u igru rješavanja misterije, u interaktivno kazalište znanosti poput Live Action Role Playing. Potreba za ludičkim užicima izmijenila je životopise znanstvenika poput Wisemana i pretvorila istraživače u izvođače. Simulacija kazališnoga čina bila je potrebna performativnom znanstveniku u istoj mjeri u kojoj je trebala i gledateljima. Razlog je jednostavan: užitak u igri. Treba se zapitati što je doktorima bilo zanimljivije: popularizirati znanost ili performirati vlastitu biografiju? Mogući odgovor sadržan je u komentaru iz Evening Standarda: »Gotovo da su uspjeli postići da Akademija postane seksi.«