Začudna plesna igra

Začudna plesna igra

Umjetnička misija matičnoga ansambla Introdans i njegova potprojekta Ansambl za mlade Introdans jest približavanje plesa širokoj publici. Introdansovu estetiku najlakše je opisati kao klasični balet u kombinaciji sa suvremenim tehnikama — zabavno i zadivljujuće virtuozno

Nakon gledanja predstave Superstars nizozemskog Ansambla za mlade Introdans, nametnulo mi se pitanje: s kakvim dojmom mlađahni gledatelji odlaze iz kazališta, odnosno kakvu poruku o svijetu plesa (ili o plesu i svijetu) Introdans odašilje.

Ansambl za mlade Introdans specijaliziran je za predstave za djecu i mlade, a na repertoaru nude obnove starijih predstava (svojevrstan plesni arhiv) i nove radove koreografirane za ansambl. Važan dio njihovih turneja čini i edukacijski projekt, pa na svakoj turneji (tako i u Zagrebu) plesači prije predstava odlaze u škole i održavaju plesne radionice, pripremajući djecu na ono što će vidjeti.

Program koji osvaja

Umjetnička misija matičnoga ansambla Introdans i njegova potprojekta Ansambl za mlade Introdans jest približavanje plesa širokoj publici. Introdansovu estetiku najlakše je opisati kao klasični balet u kombinaciji sa suvremenim tenikama — zabavno i zadivljujuće virtuozno. Uspješnost toga pristupa ansambl je potvrdio godine 1984, kada mu je dodijeljena Nagrada kritike Udruženja nizozemskih kazališnih kritičara za »konzistentnu politiku po kojoj širokoj publici nude prihvatljive baletne produkcije«.

Superstars je raznolik i uravnotežen program koji osvaja mladu publiku sa šest duhovitih i vrhunski osmišljenih radova. Program započinje Ajakaboembie Hansa van Manena, nastala 1971. Nadam se da je publika bila upoznata s podatkom o trideset godina starosti, jer se koreografija danas doima zastarjelom, s tijelima sapetim u rigidnom baletnom vokabularu. Kao potpuna opozicija, druga na programu bila je koreografija Jeu Patrica Delcroixa. Na glazbu Mozartove Čarobne frule petero vrsnih, rasplesanih plesača u svilenim košuljama otplesalo je izvanrednu koreografiju u kojoj su tijela letjela izmjenjujući munjevite, raspuštene pokrete ruku, glave i torza, s preciznim radom nogu, isijavajući užitak plesa, muzikalnosti i energije. (Zanimljivo je bilo pratiti i reakciju mlađahne publike, koja je nakon nekoliko početnih minuta hihotanja i pregovaranja s tom neuobičajenom koreografijom bila u potpunosti uvučena i ispratila Jeu gromkim aplauzom.) Slijedio je Palimpsest I, solo za muškog plesača u koreografiji Tona Wiggersa, umjetničkog voditelja Introdansa, koju je najlakše opisati kao demonstraciju muškoga plesačkog tijela i umijeća s laganim ironijskim odmakom. Zatim smo vidjeli Psycho Killer Daniela Ezralowa na hit Davida Byrna. Jedan do drugoga, međusobno povezanih nogu, petero plesača istražilo je sve mogućnosti zajedničkog kretanja u toj izrazito ograničenoj situaciji. Duhovit i šarmantan, taj je rad nedvojbeno vrhunac predstave. Slijedio je Dio simfonije u D Jiűí Kyliána, kao približavanje klasičnom baletu sa zabavnim pomakom. Superstars završava Omotnicom Davida Parsonsa, koreografijom nastalom prema igri Tko će dobiti leteću omotnicu?«. Neočekivana i začudna plesna igra, s elementima teatralnosti na rubu groteske.

Mit o mladosti i ljepoti

I da se vratim na moje uvodno pitanje koja je poruka koju Introdans odašilje? Mlada publika izaći će s predstave poučena da je ples zabavna, raznolika i komunikativna umjetnost, što ide u prilog kvaliteti i osmišljenosti cijelog projekta Introdans (a i projekta Hrvatske glazbene mladeži, da organizira ovo gostovanje!). Sljedeća nezaobilazna impresija kojom Introdans plijeni jest fascinacija. I to plesačkom virtuoznošću i savršenim izgledom plesača i plesačica, što me (možda paradoksalno) navelo na stanovitu zadršku prema tom projektu kao edukativnoj situaciji.

Imajući na umu velike (a u nas malo ili nimalo iskorištene) edukativne mogućnosti koje ples pruža, osobito u komunikaciji djece i mladih s vlastitim tijelom te razvojem tjelesne inteligencije i kreativnosti, Introdansov projekt se doima kao senzibilizacija buduće publike za visoko elitne plesne predstave srednje struje, koje politiku »približavanja plesa širokoj publici« provode plasiranjem stereotipnoga mita o mladosti i ljepoti, olakšavajući tako konzumaciju svojih umjetničkih proizvoda. Stoga se nadam da je ovo tek prvi u nizu projekata Hrvatske glazbene mladeži koji će ples u svoj svojoj širini i vrijednostima tolerancije i uključivanja (za razliku od ekskluzivnosti i elitizma) dovesti do osnovnih i srednjih škola, a potom i do mjesta u obveznom nacionalnom školskom kurikulumu.

Iva Nerina Sibila