VJEŠALICE ZA RADNJU

VJEŠALICE ZA RADNJU

Primarni je parametar ovdje atraktivnost, dok su drama, emocije, pa čak i ta famozna gnostička nadogradnja svedeni na razinu nužnoga dramaturškog zla, vješalice za radnju. I to je točka na kojoj drugi film puca još više od prvog

Desetak minuta nakon početka Najiščekivanijega Filma Sezone gledamo sastanak zapovjednika malobrojnih preostalih svjesnih ljudi na svijetu. Situacija je teška. Strojni zatornici čovječanstva upravo prodiru do posljednjega ljudskog uporišta, golema podzemnoga grada Ziona. Sprema se odsudan boj. A na tom sumračnom sastanku, smještenom u špilji na tko zna koliko kilometara ispod površine, gotovo svi nose sunčane naočale.

Naravno, tako apsurdni vođe zaslužuju primjerenu sljedbu: nakon što žiteljima Ziona bude objašnjeno što im prijeti, oni reagiraju uprizoravanjem rave partyja.

I tako dalje. The Matrix Reloaded, prvi od dva istodobno snimljena nastavka hita iz 1999. godine (prometnutog u međuvremenu — primarno zaslugom DVD-a — do statusa žestoka kulturnog fenomena i epitoma svega što je cool), do te je mjere opsjednut potrebom podizanja svojega kulerskog statusa na višu razinu da za uvjerljivo pripovijedanje više, očito, nema ni volje ni vremena.

Iluzija računalne mreže

A koncept je svojedobno bio fascinantan i — uvjetno rečeno — nov. Sve što znamo, postulira prvobitni Matrix, zapravo je golema solipsistička iluzija stvorena u volšebnoj računalnoj mreži, tvorevini strojeva; oni pak njome drže ljude u neznanju da se njihova tijela sve vrijeme koriste kao izvor energije u postapokaliptičnom svijetu. (Na ovom sam mjestu svojedobno graknuo u kinu: »Ma! Ljudska tijela su najgori mogući izvor energije, što zna svatko s pučkoškolskim znanjem termodinamike!« Ušutkala me, jasno, publika, kojoj su od termodinamike očito bili miliji Armanijevi kožnjaci i leteće kung-fu bravure glavnih likova.) Jedan se čovjek, kazivala je priča, snagom volje uspio osvijestiti iz Matrice i postati mesijanski izbavitelj čovječanstva.

Točno, ovdje je bilo podosta Philipa Dicka i Williama Gibsona, ali u još neviđenu izdanju; a posebno me razveselio pristup tom cyberpunkerskom konceptu iz religijskog ugla. Naime, pojam tehnologije što stvara potpunu iluziju zbilje podario je filmu mogućnost da se pozabavi teologijom gnosticizma.

Znate već. Tvorac svijeta nije izvor apsolutna dobra, nego apsolutne iluzije; svi živimo u njoj, osim gnostika, kojima je Mesija dao mogućnost da prozru koprenu materije... Gnosticizam je predstavljao prilično snažnu oporbu paulinskom kršćanstvu tijekom prvoga milenija njegova postojanja, a kad slušate obožavatelje Matrixa, čini se da je i dalje sposoban zaintrigirati. Klasično nazivlje nalijepljeno svemu i svakome naznačuje kako su tvorci filma doista i htjeli posegnuti za arhetipskom snagom starine za postizanje podsvjesnog učinka. Iz heretičkih svitaka u vaše multiplekse. Kako... osebujno.

Ali ako me nakon prvog filma smetalo što gnostički koncept posrće pod težinom neumjerene zloporabe dizajna, glazbe, efekata i borilačkih vještina od strane redateljske braće Wachowski, drugi me film ubio u pojam. Točno, sadašnja radnja uvodi neke nove čimbenike u koncepciju, ali oni su počesto iskaz samodopadnosti, a ne koherentne nadogradnje. Primarni je parametar ovdje atraktivnost, dok su drama, emocije, pa čak i ta famozna gnostička nadogradnja svedeni na razinu nužnoga dramaturškog zla, vješalice za radnju.

Zasoljeno začudnim

I to je točka na kojoj drugi film puca još više od prvog. Jer, imajući u vidu oko čega se ovaj boj bije, kontraproduktivno je stvoriti film kojem će svaka stvarna humanost biti posve strana. A tu ne pomažu ni blijeda pojava Keanua Reevesa u naslovnoj ulozi, a ni Laurence Fishburne kao Morpheus — lik koji izgovara apsolutne besmislice tonom biblijskoga proroka. Ovo nije razina religijske referentnosti kakva bi mi godila... Glumci su ovdje, ionako, na probama šutjeli i tukli se. Carrie-Anne Moss i Hugo Weaving još se trude koliko mogu s materijalom, ali posao im je iznimno nezahvalan: braća Wachowski nisu dorasla pretakanju visokog koncepta u zanimljivo pripovijedanje, pa potrebu za silnim količinama narativne ekspozicije pretaču u monologe mnogo dulje od ove recenzije. A kako bi publici barem nešto bilo intrigantno dok glumčeva glava stoji u kadru i priča li priča, dohvatili su se tezaurusa i zasolili tekst neumjerenim količinama začudnih riječi, poput brucoša koji žele djelovati pametno.

Iako je Reloaded zaista još neviđen estetski doživljaj, etička mu strana pripada u uvjerljivo najgroznije u posljednje vrijeme. Šteta — ali ako se pristanete spojiti u matricu, lišiti ljudskosti i uživati u svemu što vam ovaj tehnološki spektakl pruža, vjerojatno vam takve stvari ionako ne znače mnogo.

Vladimir C. Sever