Umjetnost kao uzrok zločina

Umjetnost kao uzrok zločina

Irena Vrkljan, Smrt dolazi sa suncem, SysPrint, Zagreb, 2002.

Novi roman Irene Vrkljan Smrt dolazi sa suncem izdavač na ovitku knjige najavljuje kao art-krimić. Međutim, riječ je o sasvim običnu krimiću sa zapletom u kojem su glavni akteri umjetnici. Ne odlikuje se nekom osobitom, artističkom intervencijom kojom bi se nadišle konvencije žanra, pa je neosnovano nazivati ga art-krimićem.

Osnovicu romana čini jednostavna radnja, bez grananja i bez velikih iznenađenja: pratimo simpatičnoga, staromodnog inspektora kako rješava slučaj. Sve do kraja, doduše, nismo sigurni da je uopće riječ o zločinu, a ne o nesretnom slučaju ili samoubojstvu, što baš i ne pridonosi uzbudljivosti radnje. Sumnjičavost pobuđuje tek činjenica da je glavni lik inspektor, jer pretpostavljamo da, gdje ima inspektora, mora biti i zločina.

Roman je ispričan u trećem licu; objektivnim, hladnim pripovijedanjem, uz povremena diskretna stapanja glasova pripovjedača i karaktera. Dakako, perspektiva je ipak vidljivo vezana uz lik inspektora Lea Wintera. Tako, slijedeći ga u rutinskim etapama njegove istrage, čitatelj istodobno s njim gradi svoje spoznaje, s povremenim dopunjavanjem retrospektivnim ekskursima, kojima mu se otkrivaju inspektoru već od prije poznate stvari. Naime, inspektor je s obitelji ubijenoga slikara povezan i privatnim, prijateljskim vezama, pa otuda njegov višak znanja, a i nastojanje da uravnoteži službene i privatne obveze, tj. uloge inspektora i tješitelja.

Tijekom istrage na vidjelo izbijaju neugodne, ali u biti i ne osobito skandalozne tajne obitelji ubijenog slikara. Saznaje se da je slikareva žena svojim životom zapravo ponovila tragediju Ane Karenjine — nesretna u braku odlučila se na preljub, a potom, mučena grizodušjem, bacila se pod vlak. No, dok se pod društvenim okolnostima svog 19. stoljeća Ana Karenjina, kao apsolutna gubitnica, zaista našla u bezizlaznoj situaciji, samoubojstvo slikareve žene u okolnostima kraja 20. stoljeća čini se ipak malo pretjeranom, pa i patetičnom gestom.

Radnja se događa u Beču i okolici, s tim da neki od likova vuku podrijetlo iz Zagreba. Takvom marginalizacijom sredine iz koje potječe i sama autorica romana stvara se prilika za obranu Hrvatske pred predrasudama Zapada. Funkciju rehabilitacije prezrene Hrvatske ima u potpunosti idealiziran lik slikareva davno prezrena i zaboravljena brata, koji na prvi poziv dotrči iz Zagreba u Beč, potpuno nezainteresiran za nasljedstvo, vođen jedino plemenitom željom da nećakinji-sirotici (koju tada prvi put vidi) pruži zaštitu, ljubav i dom.

Ljepota običnih, malih stvari

Da je pripovjedačka objektivnost samo prividna, potvrđuje i to što su likovi pripovjedaču/autorici bližega svjetonazora opisani ne samo toplije nego i s mnogo više razumijevanja. Očito je da inspektor, kao zastupnik staroga svijeta, svijeta koji izumire, a koji obilježuje nostalgičnost, neskrivena sentimentalnost, ljudska toplina, smisao za ljepotu običnih, malih stvari i sklad obiteljskog života, promovira autorici drage vrijednosti.

Nasuprot tome, ubijeni slikar, introvertirana osoba kojoj je bilo više do umjetnosti nego do vlastite obitelji od početka do kraja ostaje i od drugih likova, i od pripovjedača, i od čitatelja neshvaćen čudak, a motivi njegovih postupaka nerazjašnjeni. Nedostatak dubljega razumijevanja, odnosno psihološkog uživljavanja, manifestira se i u monolozima slikareve kćeri koja kao predstavnica neshvaćene i nezadovoljne mladeži gotovo da i ne uspijeva ništa drugo ni reći doli da se osjeća neshvaćenom i nezadovoljnom.

Od deklamatorskih monologa još su veći nedostatak romana ukočeni, nespretno sročeni dijalozi, za koje ne osjećamo da izviru prirodno iz likova. Estetski su pak najjača mjesta opisni dijelovi, u kojima ima stanovite liričnosti. Njima se postiže sugestivno dočaravanje atmosfere, ali i retardacija ionako ne odveć dinamične radnje.

Razorna snaga ljepote

Zanimljivo je da u ovom krimiću o umjetnicima sama umjetnost prolazi iznimno loše. Ubijeni je slikar, kako je već istaknuto, prikazan kao neshvaćen čudak, ali i kao prilično nesimpatična osoba. Umjetnost, umjesto da senzibilizira ljude koji se njome bave, kao da ih otupljuje za svijet oko sebe. Umjetnost ispada čak glavni krivac, zlokobna prva karika na koju se nadovezao niz nesretnih okolnosti koje su dovele do zločina. Biva čak i simbolično kažnjena — najbolja slikareva slika prognana je s retrospektivne izložbe zbog upletenosti u zločin.

Nažalost, intrigantan i začudan naslov Smrt dolazi sa suncem ne dopunjuje podjednako intrigantan roman. Razočaravajuće je otkriće da je ta paradoksalna slika — pa sunce je uobičajeno smatrati izvorom života — izvučena iz banalna konteksta kada kći ustanovljuje da je smrt njezinih roditelja nastupila za sunčanih dana. Dva su slučaja, osim toga, nedovoljna za izvlačenje općih pravila. Teza o suncu kao pratitelju smrti usporedna je, dakako, s tezom o umjetnosti kao uzroku zločina. Obje nastoje pridodati neku ambivalentnost stvarima koje je uvriježeno smatrati apsolutno pozitivnima i dotaknuti se teme razorne snage ljepote. No, obje teze ostaju ovim romanom nerazrađene i nedokazane. Roman nema snage uvjeriti čitatelja u njihovu istinitost, pa čak ni ozbiljnije pokolebati čitateljeva uvjerenja.

Svjetlana Sumpor