Tvornica lažnih vrijednosti

Tvornica lažnih vrijednosti

U lošim produkcijskim uvjetima nije bilo moguće konkretnije upoznati kandidate koji su iz emisije u emisiju pokazivali sve manju tremu i sve veće gluma(ta)čke sposobnosti

I tako, iako je prošlo više od dva tjedna nakon dvomjesečne histerije, navodna nova zvijezda na hrvatskom televizijskom nebu još nije dobila priliku da pokaže svoj sjaj, a pravila promocije ukazuju na činjenicu da se to neće dogoditi tako skoro.

Ta nova navodna zvijezda pobjednik je natjecanja Story SuperNova showa, Marin Tironi. On je onaj tobože najbolji između petstotinjak kandidata koji su se prijavili na audiciju za radno mjesto voditelja buduće navodno najglamuroznije televizijske emisije Story crveni tepih, a njegova je pobjeda označila kraj prvoga ciklusa emisija koje je većina medija propustila usporediti sa sličnim emisijama na europskim televizijama (od kojih je plagiran čak i logotip), a uz to je i pogrešno nazivana reality show.

Koncept reality showa podrazumijeva zadiranje u privatni život te, dakako, prisutnost kamera koje neprekidno snimaju, na primjer događaje u vašem stanu, od čega netko, prema svome nahođenju, izabere dijelove koji mu se čine najzanimljivijima, smontira ih i da na uvid velikomu broju gledatelja.

Voajeristička potreba

Upravo je takva formula prvom reality showu Velikom Bratu (Big Brother) i svima koji su ga oponašali omogućila golem uspjeh i razvoj specijaliziranog televizijskog žanra koji je zadovoljavao i zadovoljava prikrivenu voajerističku potrebu za zadiranjem u tuđu intimu.

To je potreba koju Story SuperNova Show nije zadovoljio prije svega zbog svoje površnosti i izbjegavanja zadiranja u intimu kandidata, a najviše zbog jeftine i loše proizvodnje.

Tijekom cijeloga ciklusa rasvjeta je bila loša. Kamere su bile izoštrene, ali u kadru najčešće nije bilo ničega zanimljiva. Ljudi su pričali u ugašene mikrofone, dok su nepoznavanje planova snimanja i potpuna dezorijentacija bile osnovne odlike režije za koju je povezanost kretnji kamera s kretnjama ljudi koje se snima i nakon pet emisija ostala nedokučiva.

U takvim uvjetima nije ni bilo moguće konkretnije upoznati kandidate, koji su iz emisije u emisiju pokazivali sve manju tremu i sve veće gluma(ta)čke sposobnosti.

Nije moguće ni točno utvrditi koje su to osobine Marina Tironija dovele do pobjede, ali začuđuje da na kraju pobjednik nije onaj za kojega je publika većinski glasovala.

No, bilo kako bilo, pobjeda je obilježena dugotrajnim vatrometom, dok je čitav ciklus pratio urnebes koji je uključivao svakodnevno raspravljanje po školama i kafićima i masovna okupljanja na trgovima, što je ponašanje kakvim je lako argumentirati nesadržajnost života mladih i kroničan nedostatak emisija zabavnog karaktera.

Ujedno je nažalost i pokazatelj uspjeha američke filmske propagande, koja već dugo u hrvatskim kinima i na televiziji kao ideale promovira iluziju o sreći koju pruža popularnost i beskompromisno probijanje do vrha. Ali isticati opasnost od tvornica takvih vrijednosti u društvu poput našega jalov je posao.

Padanje u zaborav

Pitanje je i kakve će posljedice emisija ostaviti na kandidate koji su doživjeli svojih pet minuta slave i glamuroznoga života na hrvatski način. Što će skoro padanje u zaborav i popratno razočaranje učiniti njihovoj samosvijesti, a što će zavist postaviti na početna mjesta njihove liste prioriteta?

Ne treba ni govoriti kakve pouke iz toga može izvući, uglavnom maloljetna, gomila obožavatelja, a još je uzaludnije trošiti riječi na ljude koji pod etiketom glamuroznoga proizvoda pokušavaju podmetnuti loš televizijski uradak sa svrhom snižavanja kvalitativnih i estetskih kriterija i stjecanja velikog profita uz minimalno ulaganje u proizvodnju.

Nažalost, teško je očekivati da će Story crveni tepih i najavljeni početak novoga ciklusa u kojem će se birati najbolji pjevač pružiti išta više.

Robert Taubek