Teatar glumačkih uspomena

Teatar glumačkih uspomena

Nastojeći stvoriti što prisnije ozračje Špiro Guberina nije paradirao vještinom, pa ni vještinom pričanja dosjetki, nego kao u počast glumcima iz uspomena pogledao je u sebe i oko sebe neveselim očima klauna

Kada netko izrekne ocjenu već viđeno, izvrgava se opasnosti da mu se uzvrati — već rečeno. Ima li, uostalom, išta što nije već viđeno i već rečeno? »Bilo, pa nije« — moglo bi se ponoviti riječi glumca Špire Guberine kako citira riječi Miroslava Krleže na Sceni Strozzi u zgradi Matice hrvatske u svojem nastupu od 25. svibnja kojemu je stavio naslov Shakespearijada. Na početku predstave objasnio je kako to zapravo znači Shakespeare i ja, što ne treba shvatiti odveć ozbiljno (rekao je otprilike i »neozbiljan sam, to je jače od mene«), jer što se tiče sastava programa, bez obzira na to što su neke točke izostavljene, a neke dodate, nema odveć razlike od njegove prethodne slične predstave, koja se zvala Majmunska posla.

Kao što glumac koji se odvaži sastaviti predstavu od isječaka svojih bivših predstava, pa to još zakomplicirati koegzistencijom kazališnog i televizijskog medija, želi zadržati pozornost gledališta određeno vrijeme (sedamdeset minuta, rekao je Guberina, dajući znati da bi to trebalo biti u skladu s njegovih sedamdeset godina), i to po mogućnosti u stalnu porastu intenziteta te pozornosti — što je Špiri Guberini bez obzira na neke neujednačenosti kao i odsutnost objedinjavajućega ritma itekako uspjelo — tako onaj tko hoće o tome pisati može samo sanjati da će osim najneposrednije uključenih naći još kojega čitatelja koji će tekst pročitati do kraja.

Partneri kojih više nema

Da bi se to postiglo, potrebno bi bilo i na sceni i iz gledališta znati reći sve što je potrebno, a ne reći ništa što nije potrebno. Kako zbog zaraze brbljavosti slabo vjerujem u tu mogućnost, ono što me se najviše dojmilo u najnovijem nastupu Špire Guberine neću reći tek na kraju nego, odričući se moguće poente, odmah. Čini se da veliki glumac, koji je ove večeri nastupio, gotovo bi se, ako to nije paradoks, moglo reći kao sentimentalni komičar, nije slučajno među isječcima iz svojih televizijskih ostvarenja izabrao upravo one u kojima nastupa s glumačkim partnerima koje više nemamo sreću gledati na kazališnoj i životnoj pozornici: Zvonkom Lepetićem, Mirkom Vojkovićem, Zlatkom Madunićem, Pavlom Bogdanovićem, Sabrijom Biserom, Draganom Milivojevićem, Krunom Valentićem, Mladenom Crnobrnjom — Gumbekom. Imao je dovoljno takta da ni jednom riječi ne spomene njihovu odsutnost, što ju je učinilo još osjetnijom, barem za one kojima njihove glumačke sudbine nisu strane, a to je generacijski gledano bio veći dio publike.

Koliko god ovom prigodom njegovao teatar jednoga glumca, Špiro Guberina, koji gotovo nikada ne igra prvoga glumca, jer je za to odveć samoironičan, cijele večeri nije propustio neizravno potvrđivati kazalište kao zajedništvo i suigru. Današnje kolege glumce, njih troje s kojima priprema svoju novu predstavu, Mariju Kohn, Danka Ljuštinu i Vedrana Mlikotu pozvao je sjesti u prvi red kako bi ih bolje uključio u svoj razgovor. Slično načelo pokušao je proširiti i na ostale redove komornoga gledališta, izravno se obraćajući starom prijatelju i šibenskom sugrađaninu, pjesniku i glazbeniku Arsenu Dediću, kolegici glumici, poznatoj spisateljici Elizi Gerner i njezinoj kćeri Maji Strozzi, književnici Sunčani Škrinjarić...

Dramaturgija glumačkih osobnosti

Teatar jednog glumca bio je svojedobno naslov susreta s velikim glumcima, odnosno najpoznatijim među njima, različite životne dobi, bez onih najmlađih koji to još ne mogu biti, jednom mjesečno na pozornici današnjega kazališta Kerempuh. Dolazili su ne samo iz Zagreba nego i iz drugih kazališnih sredina. Svaka nova večer bila je posve različita od svih prethodnih. Pero Kvrgić i Izet Hajdarhodžić sa svojim pretežito dubrovačkim repertoarom bili su među najzapaženijima. Koliko glumačkih osobnosti, toliko je bilo različitih dramaturgija u tom ciklusu koji se odvijao pred uvijek punim gledalištem.

Čini se da sličnim putem danas kreće Scena Strozzi u dvorani Matice hrvatske. Na njezinu otvaranju mogli smo pozdraviti uvijek svježeg i iznenađujućeg Peru Kvrguća, a sada svima bliska, naoko nepretenciozna, mjestimice simpatično nespretna Špiru Guberinu, koji ni ovaj put nije gotovo ni jednom izišao pred publiku bez kape na glavi (promijenio ih je pet-šest tijekom večeri), a svoj nastup ispunio je koliko homorom i ironijom toliko i nezadrživom sjetom. Sve u duhu: bilo, pa nije.

Gluma je za njega dar i strast. Istinski glumac u prvom licu na sceni potvrda je devize o dvije daske i jednoj strasti što čine kazalište. No, nije li zazorno spominjati strast u vrijeme niskomimetskih navada kada kao da se s pozornice očekuju sve inačice smijeha na račun svake strasti i osjećaja ili težnje za njima? Bit će zanimljivo pratiti kako će se danas nastaviti na Sceni Strozzi pokrenuti teatar jednog glumca (nadajmo se i glumice). Nekoć su nam glumački prvaci i prvakinje uz velike klasične monologe i ulomke iz svojih predstava različitih žanrova s pozornice ne samo otkrivali tajne o svome radu na pojedinim najzapaženijim ulogama, nego s više ili manje osjećaja vlastite važnosti izricali i svoje poglede na kazališnu umjetnost. Dakako, bilo je tu barem za današnje uši, velikih pa i prevelikih riječi, no najčešće izricanih s punim pokrićem dubokih uvjerenja.

Kao veliki komičari Pero Kvrgić i Špiro Guberina u panoramama svojih jučerašnjih ostvarenja govorili su sada ponajviše iz skeptičnog i ironičnog senzibiliteta. Nastojeći stvoriti što prisnije ozračje Špiro Guberina nije paradirao vještinom, pa ni vještinom pričanja dosjetki, nego kao u počast glumcima iz uspomena od Tita Strozzija do svojih televizjskih partnera i književnih suvremenika na čelu s Rankom Marinkovićem — pogledao je u sebe i oko sebe neveselim očima klauna. Koji ne mora više stiskati vjeđe da bi dočarao iluziju protekloga vremena, dopunio maskerove crteže naboranosti.

Spomenarske postaje

Pljesak nije izostao, kao ni želja za otvaranjem novih stranica spomenara. Među njih bi svakako valjalo ponovno uvrstiti znameniti monolog Beaumarchaisova Figara iz Špirinih mladih dana na pozornici Hrvatskoga narodnoga kazališta u režiji Georgija Para, koju je ovaj put glumac blistavo započeo, a onda nehotice prije vremena štrihao usred izvedbe. Jedna od najuspjelijih postaja Guberinina spomenara jest izvrsna monografija koju je u izdanju Hrvatskoga narodnoga kazališta u Zagrebu i Gradske knjižnice Juraj Šižgorić u Šibeniku uredila Antonija Bogner Šaban 1999, a među najprivlačnijima u njoj tekstovi su samoga Špire Guberine.

Glumčevi su scensko iskustvo i popularnost u publike toliki da pod promjenjivim naslovima može nizati inačice samostalnih nastupa. Svaki je od njih jedinstven, ali jedan je, moglo bi se možda reći, najjedinstveniji. Prošloga je ljeta u rodnom Šibeniku Guberinin teatar glumačkih uspomena bio dočekan i ispraćen kao neponovljiv uspjeh, kakav malokoji glumac može doživjeti.

Marija Grgičević