Staromodni kič

Staromodni kič

U Manganovoj režiji glumcima nije ostavljeno mnogo igriva prostora, pa je većina njih u funkciji automatiziranih marioneta

Glumica Elvia Nacinovich, kamen temeljac ženskog dijela ansambla Talijanske drame, proslavila je tridesetogodišnju obljetnicu umjetničkog rada ulogom Pirandellove Gospođe Frole. Tako je (ako vam se čini) prva je tipična Pirandellova drama, čiji su svjetonazorski temelji — mnogostrukost osobe, relativizam istine koji proizlazi iz mnogostruke stvarnosti i, uvjetovano time, nespoznatljivost zbilje.

Problem koji se javlja pri uprizorenju Pirandella jest naglašena idejna potka drame kojoj su podložni svi dramski likovi, pri čemu redatelj lako može zaglibiti unutar idejne konstrukcije i filozofske naravi djela. Upravo tomu podlegao je Nino Mangano, koji nije uspio izmaštati suvremenu scensku viziju Pirandellove drame.

Udahnuti uvjerljivost

A ukoliko redateljsko čitanje ne nudi suvremeni pogled na klasično djelo svjetske dramatike, predstava scenski može zaživjeti jedino glumačkim posredovanjem. Dakle, nužno je bilo udahnuti dramskim likovima uvjerljivost na sceni. Tim više jer Mangano ustrajava na kontrastu između realnog svijeta malograđanštine i svijeta kojem pripadaju Gospođa Frola i Gospodin Ponza — rasvjetom Denija Šesnića i glazbom Bruna Nacinovicha naglašena je onirična, gotovo nestvarna egzistencija tih dvaju dramskih likova koja na scenu unose metafizički iskorak i narušuju krute okvire stvarnosti. A takva je idejna metafizičnost snažnija u kontrastu s koliko-toliko realističkim prikazom krute stvarnosti.

No, Mangano je imao potrebu pirandelovski poentirati i navedenu stvarnost, pa je glumce učinio karikaturalnim marionetama da bi naglasio malograđansko neprihvaćanje Drugoga i statičnu formu Pirandellovih maski. I — ponovno nailazimo na problem — karikaturalnost i statičnost marioneta nisu (mizan)scenski atraktivno i suvremeno osmišljene, pa glumci zaglibljuju u recitativnom i monotonom automatizmu pokreta, a karikaturalnost maski uglavnom ostaje na razini izvanjskih dodataka (malograđanski groteskno uniformirana kostimografija Antona T. Plešića i detalji kao što su šminkom pretjerano istaknuti određeni dijelovi lica). No, ta izvanjska pomagala funkcioniraju proizvoljno, a njihova je estetika posve uronjena u staromodni kič, bez naznaka suvremenoga poigravanja njime.

Scenografija Mirca Rocchija na estetskoj je razini u skladu s navedenim, no idejno je vrlo dobro mišljena — u pozadini je velika mozaična struktura čije se linije i boje razlomljeno isprepleću što je posve u skladu s Pirandellovim svjetonazorom razlomljene zbilje, u središnjem je dijelu primaća soba koja zbog kružne centriranosti priziva Pirandellovu strukturu sudske drame, a uokolo se pojavljuju projekcije razlomljenih sjena ljudi što se uspinju stubištem prema tajanstvenoj Gospođi Ponza.

Fantomska gospođa

U Manganovoj režiji glumcima nije ostavljeno mnogo igriva prostora, pa je većina njih u funkciji automatiziranih marioneta: Marcellina Ruocco, Nana Torbica, Stefania Stefanin, Gualtiero Giorgini, Rosanna Bubola, Bruno Nacinovich, Alida Delcaro, Lucio Slama, Toni Plešić. Od glumaca koji su mogli dojmljivije razigrati svoje uloge istaknuli su se Giulio Marini (Prefekt) i slavljenica Elvia Nacinovich, koja je balansirala na granici fizičke, žive osobnosti sa svim tugama i nemirima majke i metafizičnosti tipičnoga pirandelovskog lika-ideje. Claudio Trionfi (Lamberto Laudisi) i Luigi Marangoni (Gospodin Ponza) solidno su iznijeli svoje uloge, ostavši više na razini lika-ideje. Najdojmljivija Manganova intervencija stiže u posljednjem prizoru, kada dolazi Gospođa Ponza. U Pirandella njezino je lice prekriveno crnim velom — ona postoji samo u očima drugih, za sebe — ona je nevidljiva. Mangano ide korak dalje — iako ostali dramski likovi reagiraju kao da je stigla, njezin na pozornici nema. Čuje se samo njezin glas (Rossana Grdadolnik) iz offa.

Nažalost, ponovno moram zaključiti da je Talijanska drama uprizorila još jednu predstavu zastarjele poetike. I dalje u njoj živi danas mrtvo kazalište.

Tajana Gašparović