Sporo kretanje naprijed

Sporo kretanje naprijed

Lee ne moralizira niti to pokušava, nego sada i ovdje opservira individualnu patnju osobe zbog onoga što je neizbježno čeka. U osnovi kriminalni milje pretvorivši u sjajnu psihološku dramu sa studijama karaktera, beskrajno spora kretanja prema naprijed, s dugim sekvencama, otegnutima, kojima se ne žuri, Spike Lee opjevao je pean filmskoj umjetnosti

Na početku karijere proglašen samo najboljim glumcem svoje generacije, tek nakon Kluba boraca postavši ikona, a danas vrhunski talent rijetkoga kalibra — Edward Norton zreli je karakterni glumac čiji put od enfant terriblea tek sada poprima pravi zamah i ulazi u (nadajmo se) dugogodišnju zlatnu fazu (te je simultan s onim redatelja Spikea Leeja) i koji punim plućima i plećima nosi bilo koji film. U masi utopljena izgleda, zrači inteligentno-smirujućom aurom vrhunaravnog kulera — koja pak nije nimalo regularna, te se kameleonski, s pravom glumačkom fizionomijom (sneno-zgužvanom i moderno-intelektualnom), uklapa i u kategoriju problematičnih tipova baš kao i dobrih požrtvovnih duša. Erudit (znalac japanskog, između ostalog) i osoba širokih interesa, Norton kao poseban talent posjeduje snažnu auditivnu kvalitetu memorije, putem koje posvemašnjom lakoćom pamti ne samo svoje replike nego i sitne životne zvukove poput glasovnih nijansi raspoloženja mačke, vrsta ptica, vjetra u krošnjama ili boja ljudskih glasova.

Pean referenci

Zato i njegov, interpretativno moćan glas na nivo mrak-filma podiže i 25. sat, a na nivo antologijske briljantnu sekvencu iz restoranskog nužnika u kojoj pljuje svaku moguću njujoršku grupaciju koje se može sjetiti — etničku, ekonomsku, spolnu, dobnu (škrte Židove s prhuti, Korejce koji u bescjenje prodaju voće i cvijeće koje potom motaju u jeftinu plastiku, crnce s gnjevnim kompleksom ropstva koje je bilo »...prije 137 godina!«).

No baš ta filmska, a la Klub boraca subverzivnost, podcrtava naizgled kontrasni finale filma — njegovoj pomalo patosnoj (no ipak odmjerenoj) završnici dajući jači pečat. Jer tad ulazimo u dvadeset peti sat radnje — Montyjev (Edward Norton) odlazak u zatvor u koji ga vozi otac (Brian Cox) — prototip Velikog Oca koji, i čija domovina, uvijek pružaju utočište i sigurnost, čak i zabludjeloj djeci. Naime u to zaštitničko gnijezdo ne hrli sveamerički dečko iz susjedstva nego ultimativni kuler — narkodiler i pokajani razbludni sin u jednom, što joj daje na težini i vrijednosti (suptilno injektirajući domoljublje).

Filmski jezik u (mentalno tašta) Spikea Leeja naime bremenit je slojevitim značenjima iliti posvemašnje oslonjen na postmodernu. Pa tako i referencije na postrujanski Grad postaju najprirodniji osvrt na svakodnevni kontekst svijesti njegovih stanovnika; New Yorkom/aktualnim trenutkom uvijek fascinirana/osviještena redatelja. Finale kao optimističan panegirik gradu i domovini tako pojašnjava sekvencu gole lokacije negdašnjeg WTC-a kao metafore razmatranju ima li Monty budućnost (uz tri moguće alternative — sedam godina u zatvoru sa silovanjima i svime što uz to ide uz mogućnost nepreživljavanja ili posvemašnja otupljenja; samoubojstvo odnosno bijeg). Tu su i eksplicitne referentne aluzije — poster Cool Hand Luka visi na zidu, ime Montgomeryja Clifta (umro mlad, loša sreća) ominozno utječe na njegova krštenika — Montyja (mlad odlazi umrijeti za svijet — u zatvor, što je uistinu loša sreća).

Pritom Lee ne moralizira niti to pokušava, nego sada i ovdje opservira individualnu patnju osobe zbog onoga što je neizbježno čeka, a ne koja bi se izricanjem zatvorske kazne mogla prometnuti u iznenadna pokajnika svoga dotadašnjeg stila života i zla koje je nanosila drugima (što bi bilo lažno licemjerje, a koje mu ipak mnogi zamjeraju), jer da je lik imao i zametak takva tipa svjesnosti, ovo bi bio posve drukčiji film.

Sjajan sporedni cast

Nujno ozračje glavnoga karaktera i atmosfere podcrtava digitalna, bojama isprana kamera Rodriga Prieta (Pasja ljubav, Frida, 8 milja) te sjajan sporedni cast — Philip S. Hoffman, Barry Pepper i Brian Cox, fenomenalna Ana Paquin te pomalo likom ograničena, ali i glumački u drugu — manje naturalističnu, a više klasičnu struju profilirana Rosario Dawson; čije individualne simultane priče adheziraju s Montyjevom na nekoliko značenjskih razina.

U osnovi kriminalni milje pretvorivši u sjajnu psihološku dramu sa studijama karaktera, beskrajno sporog kretanja prema naprijed, s dugim sekvencama, otegnutima, kojima se ne žuri, Spike Lee opjevao je pean ne samo New Yorku i Njujorčanima, nego i filmskoj umjetnosti.

Katarina Marić