Smjena paradigmi

»Nova Istra«, br. 4, god. VII, sv. XXII, gl. ur. Boris Biletić, Pula, 2002/2003.

U novom broju »Nova Istra« proteže se na tristo stranica. Tema broja je časopis »Krugovi«, odnosno njegova pedeseta obljetnica. Devet priloženih tekstova, čiji su autori domaći znanstvenici i pisci, izvorno su nastali kao izlaganja, odnosno priopćenja na sedmim Šoljanovim danima održanim prošlog proljeća u Rovinju.

Dakako, vrednovanje časopisa koji je u doba izlaženja težio ostvariti prepoznatljiv profil i pokušavao označiti novo viđenje književnosti jednostavnije je sada, nakon polustoljetnog odmaka; no kako ni danas nema posve točna stava o tome kakvo je bilo njegovo stvarno značenje u književnom, kulturnom, društvenom i političkom kontekstu, čini se da je teško reći u kojoj su mjeri njegove namjere ostvarene. »Na domaćoj terminološkoj ljestvici pojam ’krugovaši’ stekao je visoko mjesto književnopovijesnoga pa i estetskoga međaša«, a njegovo »prizivanje autentične građanske književnosti koja bi bila svjesna vlastite baštine, ali i koja bi sustavno gradila most prema svijetu«, njegove su glavne odlike, smatra Dunja Detoni Dujmić.

I prerano i prekasno

Međutim, politički i društveni kontekst nastanka časopisa, o kojem piše Branimir Donat, govori i o nekim nedovoljno osviještenim problemima: zaboravlja se da je časopis nastao kao rezultat političke odluke i ideološke potrebe smjene prevladane paradigme. Stoga je njegov nastanak u situaciji u kojoj se lenjinovski ne zna što da se radi, došao u isto vrijeme i prerano, ali i pomalo zakašnjelo. Nedjeljko Fabrio govori o bogatoj prevedenoj literaturi koja je izlazila na stranicama »Krugova«, a ostali tekstovi (Tonka Maroevića, Pavla Pavličića, Zvonimira Mrkonjića i Helene Sablić Tomić) bave se nekim prisjećanjima te odnosima Šoljana i Slamniga. Velimir Visković očekivano piše o odnosu Krleže i »Krugova« te konstituiranju nove kulturne paradigme.

U rubrici Novi prijevodi, uz dosadne i nepotrebne tekstove Umberta Eca, nalaze se prijevodi sjajne poezije Tomaža Šalamuna. Pjesnik svih generacija uz svoje spisateljske vrijednosti posjeduje i toliko rijetku moralnu vertikalu, smatra Jurij Hudolin, a njegov dostojanstveni kozmopolitizam uzvisuje ga nad inače malu i zavidnu slovensku književnu scenu. »Pjesnikov svijet oštrih rubova, istodobno i miline, mekoće, ne zasniva se samo na larpurlartističkom nizanju metafora, već njegova svaka zbirka pronalazi svoje mjesto u vremenu u kojem je nastala«, poentira svoj tekst Hudolin.

U rubrici Studije, ogledi i zapisi isplati se pročitati tekst Adriana Cvitanovića o nadrealizmu, koji — čini se prema trenutnom stanju europske scene — nipošto nije tek zaboravljeni umjetnički pravac. U Prilozima o zavičaju nalaze se najopsežniji tekstovi, a prilozi Željka Sirka i Josipa Šiklića ujedno su i faktografski najinformativniji. U preglednom, metodološki i problemski artikuliranom tekstu, Žarko Paić portretira filozofa Alaina Finkielkrauta. Analizirajući njegov teorijski stav i svjetonazor, uspješno pogađa sva ona bolna mjesta angažmana intelektualaca, promatrajući ga kroz prizmu postmoderne politike kulturalnog identiteta. Bivajući radikalan kritičar utapanja malih nacija u globalnu zajednicu — što je danas prilično raširena teorijska pozicija — Finkielkraut istodobno pokušava nadići ideologijsko-političku opreku ljevice i desnice te promisliti razloge svjetskopovijesnog okreta prema kulturalnom i nacionalnom identitetu umjesto (dotad) vladajućega kanona revolucionarne utopije.

Samoskrivljena instrumentalizacija

Prijelaz od društvenoga sustava moći prema kulturalnom identitetu Paić vidi kao Finkielkrautov pad iz tradicije francuskog prosvjetiteljstva u zamku njemačke političke romantike. U tom smislu njegov je angažman često jednostrano viđen kao promoviranje hrvatskih nacionalnih interesa, onako kao što je to na srpskoj strani na banalan način radio Handke. No stvari nisu baš tako jednostavne te Paić u svom tekstu pokušava obraniti Finkielkrauta od takvih pojednostavnjivanja, ali ujedno i ukazati na poteškoće koje uzrokuje takva teorijska pozicija i praktični angažman. On osnovni problem vidi u Finkielkrautovoj samoskrivljenoj instrumentalizaciji te u poziciji koja je u bitnom smislu neodrediva i paradoksalna.

Od ostalih priloga u časopisu tu su još i osam kritičkih ogleda solidne kvalitete te likovni prilozi u boji iz fundusa umaške galerije (Dante) Marino Cettina, o čijem kontekstu, značenju, ali i prilogu Marine Gržinić, piše (ponovno) Žarko Paić. Nova Istra se kao »časopis za književnost, kulturološke i društvene teme« gotovo uopće, izuzmemo li prozu Zvane Črnje, koja se objavljuje u nastavcima, ne bavi istarskim temama.

Ovo treba napomenuti stoga što u većine konzumenata književnih časopisa vlada pomalo čudno i posve neutemeljeno uvjerenje da su svi časopisi koji izlaze izvan Zagreba tzv. lokalna glasila s nužno regionalnim temama (povijesnim, literarnim ili socijalno-kritičkim). »Nova Istra« izborom tema, autorima koje možemo očekivati u svakom broju te preglednošću i primamljivim formatom doima se sasvim solidno. Zamjerke se tiču poboljšanja kvalitete proznoga bloka i prevedenih tekstova, pri čemu bi prvi mogao biti i opsežniji, a drugi sadržavati zanimljivije i aktualnije prijevode.

Tonči Valentić