Rezolucija Informbiroa kao djevojka

Rezolucija Informbiroa kao djevojka

Tajna dvorca I. B. doista jest dobar, zabavan i simpatičan uradak, no filmski se ipak potentnijim čini otprije znani Profesor Budalastov

Prije nekog vremena Nenad Polimac je u tjedniku »Nacional« objavio otkriće kratkometražnog igranog filma Tajna dvorca I. B. iz 1951. godine režisera Milana Katića, scenarista Fadila Hadžića i direktora fotografije Sergija Tagatza, filma koji nikad nije javno prikazan, a donedavno se čini se nije ni znalo da postoji (Polimcu su pozornost na nj skrenuli ljudi iz beogradske Jugoslovenske kinoteke, a onda se ispostavilo da kopija postoji i u Hrvatskoj kinoteci).

Ta satira na rezoluciju Informbiroa nastala je prema baletnoj jednočinki Kerempuhova vedrog kazališta (koji upravo 1951. dobiva novo ime Komedija), a Polimac ju je opisao kao »film koji usprkos naivnom propagandnom sadržaju imponira visokom razinom izvedbe i produkcije«, ustvrdivši i da bi zafrkantska poetika filma — koja je uključivala i baletnu koreografiju (osmislio ju je Nenad Lhotka, a među izvođačima našao se i mladi Milko Šparemblek, na špici filma potpisan kao Šparenblek) te parodiranje ekspresionističkih filmova na temu parapsiholoških moći — danas izvanredno odjeknula u svjetskim centrima kulture, kao bizarno intrigantan primjerak socrealističke prakse koji svojom raspuštenom zaigranošću osjetno odudara od te rigidno normativne poetike.

Vrstan dokumentarist

Sud o filmu ostavimo na čas po strani, da bi rekli riječ-dvije o samom Milanu Katiću. Diplomirani dirigent, rođen u Samoboru 1900, a preminuo u Zagrebu 1969, u hrvatskoj filmskoj povijesti ostao je zabilježen kao vrstan dokumentarist neposredno poratnoga razdoblja, čije je filmsko umijeće ostalo neprijeporno i u ideološki izrazito obojenim filmovima, od kojih je vjerojatno najškakljiviji bio Zasluge kardinala Stepinca iz 1953, koji je napisao i režirao zajedno s Vatroslavom Mimicom.

Katić je s Brankom Marjanovićem u doba NDH činio jezgru skupine u Hrvatskom slikopisu tajno povezane s partizanskim pokretom, a već tad se uz Marjanovića i Oktavijana Miletića isticao kao jedna od središnjih ličnosti hrvatske kinematografije u povojima — bio je scenarist i suautor knjige snimanja Miletićeva Lisinskog, jedinoga cjelovečernjeg igranog filma proizvedena u NDH. Povezavši ratne zasluge i filmsku kompetentnost, Katić je u prvom poslijeratnom desetljeću postao najprestižniji režiser dokumentaraca. Posebno su mu povjeravani spomenuti ideološki nafilani filmovi, među kojima se izdvaja srednjometražni Snaga i mladost (ZREN) iz 1946, no autor je i kulturnog dokumentarca Dubrovnik (1951), prvoga hrvatskog filma uvrštenog u program festivala u Cannesu.

U Katićevoj biografiji znakovita je suradnja s Oktavijanom Miletićem i Brankom Marjanovićem. Miletić je još tridesetih godina snimio niz vrsnih kratkometražnih igranih filmova, u kojima se parodijski odnosio spram poetike filmskog ekspresionizma, napose njegovih psihokriminalnih i trilernohororskih tema i motiva. Zajedno s Marjanovićem, Miletić je 1948. napisao i režirao antisovjetsku koreografiranu satiru Profesor Budalastov, a kad se taj film poveže s prethodnim intertekstualnim dijelom Miletićeva opusa, jasno je da igralačka koreografirana intertekstualna poetika Tajne dvorca I. B. nije iznikla niotkud, nije dakle toliko samosvojna i ekscesna kao što sugerira Polimac, tim prije ako u čitavu priču uključimo i scenarista Hadžića, koji je iza sebe imao već nekoliko godina satiričkog staža na ideološki obojenim temama.

Uglavnom, Tajna dvorca I. B. doista jest dobar, zabavan i simpatičan uradak, no filmski se ipak potentnijim čini otprije znani Profesor Budalastov, otprilike devetominutni film snimljen u jednom jedinom kadru! Uz to, Katićev i Hadžićev film, vješto i vizualno izražajno režiran, ima dramaturških problema kako se radnja bliži kraju — dramaturgija je odveć linearna, a završnica možda čak i kontraproduktivna po ideološke ciljeve. Naime, rezolucija Informbiroa antropomorfno je predstavljena kao mlada žena koju su informbiroovci alkemičarski i parapsihološki iskemijali; ona bezuspješno pokušava zavesti radne ljude Jugoslavije koji ju superiorno odbacuju, pa tako odbačena umre.

Sažaljenje prema Rezoluciji

Trebalo bi to biti duhovito, ali nekako baš i nije, jer htjeli-ne htjeli osjećate neko sažaljenje prema toj jadnoj Rezoluciji, tj. mladoj ženi koja se tijekom filma nije pokazala kao neka velika zlobnica, a uz to joj nije podarena čak ni ona, u takvim prilikama uobičajena, fatalna moć da zavede ma ijednog jugoslavenskog trudbenika. Kad se tomu doda činjenica da Rezoluciju glumi niska, crnomanjasta Silvija Hercigonja, koja s lakoćom može izazvati asocijacije na semitski rasni tip, onda čitava stvar postaje još delikatnija.

Nedvojbeno, otkriće Tajne dvorca I. B. vrijedan je događaj za hrvatsku slikopisnu povijest. Međutim, nije riječ o filmu iznimnih kreativnih vrijednosti, a niti toliko idiosinkronom ostvarenju kao što bi se na temelju tvrdnji Nenada Polimca moglo pomisliti. Također, podjednako važnim otkriću tog filma čini se upozoriti da je gotovo kompletna hrvatska filmska baština zapravo neotkrivena. Njom se danas malotko bavi, čak je i filmskim specijalistima veći njezin dio nepoznat. Jedina sustavna valorizacija te građe izvedena je u knjigama Ive Škrabala, a ona žudi za što skorijom i suvremenijom revalorizacijom.

Damir Radić