Revolucionari rocka

Revolucionari rocka

The Who, My Generation, Universal/Aquarius

Antologijski, mitski, legendarni... Sve su to epiteti koji s punim pravom stoje uz nastupni album britanske rock-grupe The Who My Generation iz 1965. godine. Na CD-izdanje toga revolucionarnog rock-albuma čekalo se godinama. Naime, zbog pravnih nesuglasica članova grupe i njihova tadašnjega američkog producenta Shela Talmyja publika je na kvalitetno CD-izdanje (iznimka je davna američka mono snimka) čekala i čekala, ali je na kraju došao i taj dan.

Čekanje se ipak isplatilo jer raskošno de luxe izdanje sadrži apsolutno sve što trebate znati o The Who iz njihove rane faze. Nakon što je složena operacija reizdanja back-kataloga The Who došla u završnu fazu, svježe sklopljen sporazum s Talmyjem iz mraka podruma diskografske kuće na svjetlo trgovina iznio je kariku koja nedostaje, album koji je započeo novo i opasno razdoblje britanskoga rocka.

U vrijeme prvoga proboja potkraj 1964. The Who su izvodili klasični repertoar rhytm and blues standarda, ali i prve autorske pjesme poput I’m The Face. Upravo se stjecanje vlastitoga glazbenog profila i borba za identitet ubrzo nametnula kao stožerna tema skladateljskoga rada vođe skupine Petea Townshenda.

Vrijednost digitalno remasterirana izdanja My Generation višestruka je. Ono kirurški precizno prikazuje mijene i razvoj grupe u prvim mjesecima rada, a izdanje osim britanske originalne verzije s dvaaest pjesama (i američkim dodatkom trinaeste pjesme Circles) i bonus snimke sa singlova, B-strane i restlova snimljenih 1965. Saldo reizdanja iznosi 24 pjesme i 30 snimaka. Fascinantno kvalitetne i hitoidne pjesme s B-strana najviše govore o sviračkoj i skladateljskoj kvaliteti The Who, a sve skupa potvrđuje kako je My Generation diskografski zgoditak koji ne smijete propustiti.

Od prvoga singlea I Can’ t Explain, preko Anyway, Anyhow, Anywhere, do trećeg singla My Generation koji je prethodio objavljivanju albuma, preko soul obrada Jamesa Browna (Please, Please, Please i I Don’t Mind) B-strana singlova (Shout And Shimmy, Heathwave, Bald Headed Woman), do fenomenalnih Townsendovih pjesama (A Legal Matter, Much Too Much, It’s No True), godina 1965. pripala je The Who.

U to doba Beatlesi su bili globalne zvijezde, a Rolling Stonesi spremali su se na osvajanje svijeta. The Who su bili glazbeno osvježenje koji su se već svojim prvim snimkama predstavili kao rock-bend novoga doba. Zvučali su opasno, bučno i moderno. A takav je recept ispravno funkcionirao zbog savršene kemije između glavnog autora i gitarista Petea Townshenda, frenetičnog bubnjara Keitha Moona, bravuroznoga bas-gitarista Johna Entwistlea i razuzdanoga pjevača Rogera Daltreyja.

The Who su odmah u početku preuzeli stajalište nove subkulturalne skupine Mods, snažno se suprotstavivši već dekadentnim i olinjalim rockerima na tragu Eddieja Cohrana. Bili su oni hodajući manifest, prvo poglavlje u rock-vodama koje je svoje nastavke dobilo u pobunama i revolucijama koje su izazvali The Clash, a potom tijekom devedesetih godina i Nirvana u sklopu opće pomame za grungeom. My Generation je album za svaku generaciju, klasik neprolaznih vrijednosti.

Goran Jovetić

Odlični hladni profesionalci

Thievery Corporation, The Richest Man In Babylon Tour, Zagreb, Jarun, 20. svibnja 2003.

Činilo se da će grozna kiša pokvariti najzanimljiviji i najatraktivniji ovogodišnji koncert u Zagrebu. No, ime Thievery Corporation svakoga bi i površna poznavatelja elektronske glazbe nagnalo da dođe na koncert na otvorenom pa makar i sjekire padale. Rob Garza i Eric Hilton, DJ-dvojac, poznatiji pod nazivom Thievery Corporation, održali su fenomenalan koncert na otoku Trešnjevka na Jarunu. Domaća ih publika uglavnom poznaje na osnovi njihova posljednjeg albuma The Richest Man In Babylon, koji zasigurno pripada među najkvalitetnije prošlogodišnje albume elektronske glazbe.

Upravo s tim albumom dvojac iz Washingtona stekao je svjetsku slavu. Put do apsolutnih zvijezda scene započeli su u hipsterovskim klubovima Washingtona. Nakon objavljenog prvog albuma, Levi’s je uzeo jednu njihovu pjesmu za reklamu, a hit Indira, završio je u kampanji Citybanka, dok su dvije pjesme licencirane za filmove Nebo boje vanilije i remake Psiha. Da za pjesme Thievery Corporation vlada prava jagma, najbolje potvrđuju angažmani DJ dvojca na popularnim televizijskim serijama Obitelj Soprano, Seks i grad i Hitna služba.

Iako su u Zagrebu Thievery glavninu nastupa posvetili pjesmama s posljednjeg albuma, našlo se mjesta i za pjesme s prethodnih diskografskih uradaka poput Sounds From Thievery Hi Fi 1997, i The Mirror Conspiracy. Momci su se pokazali kao pravi profesionalci koji odlično komuniciraju s publikom i postupno gradiraju koncert do vrhunca. Počevši koncert s latinoameričkim ritmovima i melodijama (posebno su se iskazali u interpretacijama bossa nove), preko soula, duba i acid jazza te afričkih ritmova realiziranih na osnovi nove pomaknute prizme, pa sve do hip-hopa i reaggae, koji su brojnu publiku natjerali u delirij.

Iako se Thievery Corporation najčešće nazivaju downtempo bendom, na Jarunu su pokazali da vrlo dobro znaju rasplesati i razveseliti publiku. Dvojac je u Zagrebu nastupio potpomognut odličnim pratećim bendom, a bas gitarista Federico i dva vokalista (Roots i Z) koji su bili zaduženi za reaggae poskočice zaslužuju najviše ocjene.

Ipak, uza sve pohvale valja spomenuti i jedno veliko razočaranje. Nastup svjetskih zvijezda elektronskoga world musica, trajao je frapantno kratko — jedva sat i pol zajedno s jednim bisom. Nakon svega možemo zaključiti da su Rob Garza i Eric Hilton prije svega pomalo hladni profesionalci, koje niti najbolja publika na svijetu, neće privoljeti na ikakvu sviračku improvizaciju koja nije navedena u ugovoru. Ta je činjenica unatoč odličnu koncertu ostavila pomalo gorak okus u ustima. Čini se da se u svijetu showbizza najbogatiji čovjek u Babilonu može biti samo na taj način.

Goran Jovetić