Redanje sofizama

Redanje sofizama

Odgovor na reagiranje Žarka Paića u »Vijencu« br. 240

Žarku Paiću savjest očito nije čista. Ne mislim pritom, dakako, ni na kakve dramatične moralne devijacije, nego na jednostavnu činjenicu da je očito osjetio snažnu potrebu podrobno objasniti svoj tekst od kojega je ova polemika započela — Plemenski zavjet krvi (»Vijenac«, br. 238). Pošto najozbiljnije sumnjam da bi Paić potrošio otprilike tri i pol kartice teksta da bi jednom kritičaru skučenih »spoznajno-receptivnih mogućnosti«, kako me dotični opisuje, objasnio o čemu se u njegovu Plemenskom zavjetu krvi zapravo radi, jedino što mi ostaje zaključiti jest da je potaknut mojim regiranjem na njegov tekst isti ponovo pročitao i sam shvatio njegovu nisku artikulacijsku razinu. Dakle, moja reakcija postigla je nezanemariv učinak — natjerala je autora teksta koji ju je isprovocirao da ponovo prođe kroz svoj tekst, uoči njegove nedostatke i širem čitateljstvu »Vijenca« pojasni što je autor želio reći. I zaista, trud je urodio plodom, jer Svoga tijela gospodar?, Paićev odgovor na moje reagiranje, neusporedivo je suvisliji tekst od Plemenskog zavjeta krvi. Što još nikako ne znači da i u njemu nema spornih mjesta.

Još jedanput obrezivanje

Odmah na početku svog odgovora Paić mi podmeće da »predmnijevam« kako je u Arapa, a ne nekih afričkih crnačkih naroda, na djelu praksa obrezivanja klitorisa. Naravno da ja takvo što nipošto ne »predmnijevam«, s obzirom da su mi ipak poznati temeljni dosezi arapske (predislamske i islamske) kulture/civilizacije, koja je usput rečeno u znatnoj mjeri prožeta intenzivnom erotičnošću, a nje — erotičnosti — ne može biti ako žene bivaju lišene temeljnog tjelesnog izvora svog seksualnog užitka — dražice. O Arapima sam govorio u sasvim drugom kontekstu, no Paić je, pretpostavljam, bio odveć nekoncentriran da bi to uočio.

Također, Paić mi podmeće da ne uviđam »nešto krajnje jednostavno: da kultura nije sveta krava ljudskoga (spo)razumijevanja, već sredstvo neizbježnih društvenih sukoba«. Umjesto komentara navodim svoj odgovor na pitanje Krune Lokotara u intervjuu sa mnom, objavljenim u »Vijencu« prošle godine. Lokotarovo pitanje glasilo je: »U nekoliko, izrazito fabularnih, pjesama nesporazum nastaje zbog kulturnog nerazumijevanja, projekcija jedne kulture u drugu. Sugeriraš li time da kultura može biti/jest remetilački komunikacijski faktor?« Moj odgovor: »Svakako, to je povijesna činjenica. Pitanje je samo koliki je intenzitet tog remetilaštva. Na individualnoj razini različitost kultura može se prevladati, štoviše ona potencijalno višestruko obogaćuje pojedinca, ali kako je većina ljudi kolektivistički nastrojena i sklona devijantnom, ideologiziranom viđenju svijeta, kulturne različitosti postaju izvorima netrpeljivosti i nasilja.« Ništa naročito mudro, ali u očitoj suprotnosti s onim što mi Paić podmeće, a očito da je i u suprotnosti s, po Paiću, najvećom dogmom »današnje teorije i svijeta života Zapada«, tj. »idejom o multikulturalnom raju i poštivanju Drugog iz obzirnosti spram egzotičnih zemalja Trećeg svijeta...«.

I opet o istom

Ulazeći u raspravu s Nadeždom Čačinovič i Žarkom Paićem sve više uviđam ograničenost dosega »spoznajno-receptivnih mogućnosti« aktualne teorijske scene Zapada, na kojoj je moguće da bitno mainstream ideje Sandalla (kako ih je prezentirao Paić) i Brucknera izazovu pravi potres. S tim u vezi, posve se slažem s Paićem o ograničenosti dosega postkolonijalne kritike, iako te dosege ne valja ni podcijeniti, i usput dodajem da je još sredinom šezdesetih znameniti brazilski sineast Glauber Rocha u nizu svojih eseja (npr. Estetika gladi) anticipirao neke ideje postkolonijalne kritike, ali istovremeno i kritičke prigovore njezinih osporavatelja.

Slažem se s Paićem i u tvrdnji da liberalno-demokratska država »reže sebi granu na kojoj sjedi ako dira u prostor privatnosti i intime«. No iznova sam skandaliziran opetovanim Paićevim svrstavanjem obrezivanja dražica u djevojčica u red »privatnosti i intime«, konstrukcijom po kojoj se evidentan čin nasilja patrijarhalne kulture poima kao nešto privatno i intimno. Takvi zaključci doista nadilaze moje »spoznajno-receptivne mogućnosti« i potvrđuju da Paić zaista (skandalozno) u istu razinu stavlja obrezivanje klitorisa i piercing, jer mu njegove »spoznajno-receptivne mogućnosti« ne dopuštaju uvidjeti da obrezivanje dražice za razliku od piercinga ne pripada u prostor privatnosti i intime. Ne znam samo zašto mi onda podmeće da ja njemu podmećem tu nedostojnu paralelu. Usput rečeno, naravno da nisam ni pomislio, a kamoli napisao, kao što Paić insinuira, da je obrezivanje kožice penisa u muslimana i Židova samoizabrani čin slobodnog pojedinca; samo sam upozorio da je obrezivanje klitorisa neusporedivo s obrezivanjem kožice penisa, jer prvo je čin patrijarhalno-mizoginične kulture koji sakati prirodan potencijal ženskog bića za erotsko-seksualni užitak, dok drugo, usprkos tome što legitimira vjersku i običajnu razliku, ne znači nikakav atak na prirodne (erotsko-seksualne) potencijale muškog bića, niti čin bilo kakve ozbiljnije (kulturalne) represije nad tijelom, osim što njegova nositelja potencijalno izlaže opasnosti u ratnim sukobima s pripadnicima druge vjere/kulture, dakle represiji Drugog, no vrlo rijetko u takvim slučajevima obrezani glavić igra presudnu ulogu. Čini se da je Paiću, pretenciozno zabavljenu visokoteorijskim spekulacijama, to jednostavno poimanje nedosezivo.

Parametri, dakle

Paić u svom odgovoru iznova proturječi samom sebi. Kaže: »Politika nas univerzalnosti povezuje. Kulture nas dijele.« Nekoliko rečenica dalje pak zaključuje: »Posve je svejedno je li zakon protiv primitivizma (misli se na obrezivanje djevojčica, op. D. R.) vođen plemenitim namjerama da nasilno preobrati Druge na kult slobode i individualizma Zapada«. Posve je svejedno koje su mu pobude, misli Paić, jer taj je zakon po njemu skandalozan. Međutim, ako nas politika povezuje, a kulture dijele, onda je potrebno, kao što su relativno nedavno učinili neki vodeći američki intelektualci, o čemu je baš Paić pisao u »Jutarnjem listu«, uspostaviti neke političke parametre. Najtemeljniji politički parametar mora biti onaj liberalne zapadne civilizacije da je sloboda pojedinca nedodirljiva i da može biti ograničena samo istom takvom slobodom drugog pojedinca. Ne naravno stoga što je to uzus zapadne civilizacije, nego zato što je riječ o univerzalnoj kvintesenciji ljudskog obitavanja u društvu. Društvo koje ga barem načelno ne poštuje (jer u praksi ga u potpunosti ne poštuje ni jedno) jest ne samo praktično nego i načelno represivno. Prijedlog zakona španjolske vlade o zabrani obrezivanja djevojčica u nekih afričkih imigranata nije ništa drugo doli slijeđenje toga temeljnog političkog principa koji mora biti iznad kulturalnih praksi ako su one u suprotnosti s njim. Nepriznavanjem tog polazišta Paićeva navodna kritike kulta kulture pretvara se u puko redanje ispraznih sofizama.

Damir Radić