Prilika za izraz

CD soundtrack: 25. sat (25-th Hour), red. Spike Lee

Film 25. sat jedanaesti je film u kojemu Spike Lee surađuje sa skladateljem Terenceom Blanchardom. No ovaj je put suradnja krenula malo drukčijim putem. Ni skladatelj ni redatelj, naime, nisu išli u smjeru svog omiljenog glazbenog žanra — jazza, no ipak nisu ponudili tipičnu filmsku glazbu.

Film se otvara noćnim prikazom New Yorka. Glazbeno počinje violinom čiji solo-zvuk nakon nekog vremena mijenja ugođaj i prerasta u orkestar. Među orkestalne dionice upleće se glas neobičnih linija i iz njih izrasta orijentalna nostalgična tema. Tema je vrlo dojmljiva, premda se čovjek mora zapitati što takva tema radi u uvodu u film koji se bavi posljednjim danom slobode prodavača droge Montyja Brogana, osuđena na sedam godina zatvora.

Nasilje nad vlastitim

Odgovor s jedne strane nalazimo u samom filmu: likovi (ne samo Monty nego i njegov otac, njegova djevojka i njegova dva najbolja prijatelja) na posljednjoj večeri preispituju sebe, svoj život i svoje postupke, pretvarajući vanjsko nasilje koje se daje naslutiti u pozadini njihovih priča u unutarnje nasilje nad vlastitim životima. Jer, nitko među njima nije sretan i zadovoljan, pa nostalgija za prošlim vremenima nekako prirodno pršti iz svakoga izraza i svake rečenice, ali i iz svakog tona Terencea Blancharda.

Stoga Blanchardovu glazbu teško možemo zvati glazbenom podlogom ili popratnom glazbom, jer ti termini sugeriraju neutralnost, koja nije njezino pravo lice. To se naročito čuje u sceni u kojoj Frank i Jakob razgovaraju o Montyjevoj nelijepoj budućnosti. S njihovim se govorom orijentalno-arapska glazba iz špice gotovo nadmeće, pokazujući prstom kroz prozor Frankovog skupog stana: ostaci dva srušena nebodera još su tu, a nedavna prošlost na koju glazba snažno ukazuje (kao da Arapi plaču nad žrtvama!) Montyjeve, Frankove i Jakobove probleme čini nevažnim.

Tema Twin Towersa samo je jedna od brojnih sporednih tema koje zaokupljaju Montyjev bivši i budući život. U tom nizu običnih, svakodnevnih događaja Blanchard, čini se, nije mogao odlučiti koju temu učiniti glavnom.

Glavna tema

Tema špice, koju s lakoćom prepoznajemo u sceni razgovora Franka i Jakoba, ne može biti glavna, jer se odveć rijetko pojavljuje. Romantično-nestašna glasovirska tema iz Jakobove učionice također je zanimljiva, ali je opet vezana samo uz tu scenu. Nekoliko široko romantičnih tema koje postupkom variranja proizlaze jedna iz druge većinom boje opće kadrove New Yorka osjećajem gubitka nečeg dragog što — eto već sutra! — za Montyja više neće postojati. Ni jedna od tih tema nije lajtmotivički obilježena, niti nastoji u sebi skupiti sva obilježja filma. A opet, sve teme u sebi nose filmsko obilježje.

Preplavljivanje filma glazbom čini Blanchardov pristup gotovo klasičnim. S druge strane, igra temama u kompozicijskom smislu i samo opća naznaka ugođaja čini njegov rad vrlo suvremenim. Koliko nam se god činilo da bi njegova glazba mogla jednako imati čisto sporednu, atmosfersku ulogu, njezina melodičnost, orkestralna privlačnost i neobičnost, a jednako tako i redateljeva odluka da je ne stiša nego da joj pruži priliku za izraz, čine je važnim i nenadomjestivim elementom filmske priče. Glazbi je dopušteno da ispriča onaj dio priče koji slika nije mogla tako dobro ispričati.

Irena Paulus

Novo poglavlje

CD soundtrack: 2001: Odiseja u svemiru (2001. A Space Odissey), red. Stanley Kubrick

Jednom je neki kritičar Kubrickov film 2001: Odiseja u svemiru nazvao primjerom za pravi teror privremene filmske glazbe nad skladanom (privremena glazba ili temp track stavlja se u film kako bi pomogla pri montaži filma, kako bi oživila prikazivanje još neuglazbljenoga filma producentima i kako bi skladatelju pokazala kakvu glazbu za film redatelj i producent žele). Doista, Stanley Kubrick je eksperimentirao s privremenom glazbom te ju je, zadovoljan rezultatom, odlučio zadržati. Alex North, skladatelj originalne filmske partiture koja je u doba Kubrickove odluke već gotovo bila dovršena, mogao je samo bespomoćno slegnuti ramenima.

Svemirsko-bečka elegancija

No, bez obzira na sažaljenje prema Northu, moramo priznati da je ono što je Kubrick učinio posebno i sasvim atipično, čak i za današnje poimanje filmske glazbe. Kubrick je, obilježivši lakoću bestežinskoga stanja Straussovim valcerom Na lijepom plavom Dunavu (bečka elegancija i prostranstvo svemira), razvoj inteligencije u čovjekolikih majmuna uvodom u simfonijsku pjesmu Also sprach Zarathustra Richarda Straussa (primitivizam i filozofija), a nedokučivost monolita djelima Györgyja Ligetija (strah od nepoznatoga), otvorio novo poglavlje pristupa filmskoj glazbi.

Da, svako odabrano djelo ima pozadinu koja opravdava Kubrickov izbor, ali opet, svako djelo pri gledanju i slušanju izaziva nelagodu, čuđenje i osjećaj da tu nešto nije u redu. Osjećaj je pobuđen namjerno, a glazba je uporabljena ciljano. Elitni izvođački sastav — Karl Böhm (Also sprach Zarathustra) i Herbert von Karajan (Na lijepom plavom Dunavu) s Berlinskom filharmonijom, Francis Travis i Orkestar bavarskog radija (Requiem za sopran, mezzosopran, dva mješovita zbora i orkestar G. Ligetija), Helmut Franz sa zborom i orkestrom Sjevernonjemačkog radija (Lux »Aeterna G. Ligetija), Gennadi Rozhdestevensky i Lenjingradska filharmonija (Adagio iz baleta Gayane A. Hačaturijana), te Ernest Bour i orkestar Jugozapadnog radija, znače da je Kubrick odlično poznavao klasičnu glazbu i njezine izvođače te da djela nisu bila birana nasumično, kao što ni njihov utjecaj na publiku nije slučajan.

Mali koncertni podsjetnik

CD 2001: Odiseja u svemiru donosi ta djela poput maloga koncertnog podsjetnika na film i glazbu samu. Prvi je broj simfonijska pjesma Also sprach Zarathustra u cijelosti. U filmu je, doduše, uporabljen samo uvod, ali on je proslavio i djelo i njegova skladatelja, pa je slušanje cjeline posve opravdano. Ligetijeva djela najviše stvaraju osjećaj nelagode, a on je pojačan kada, nakon Requiema i Lux Aeterna nastupi potpuno kontrastan valcer Na lijepom plavom Dunavu. Kako je Hačaturijanov Adagio iz baleta Gayane stilski na pola puta između Johanna Straussa i Györgya Ligetija, tako prijelaz iz valcera preko baleta u Ligetijeve Atmosphere nije tako oštar. CD završava ponovljenim uvodom u Also Sprach Zarathustra, koji ga zaokružuje kao cjelinu podsjećajući da je to djelo nakon prvog prikazivanja filma godine 1968. postalo ne samo element identiteta Kubrickove 2001 nego i jedno od najpopularnijih suvremenih djela u svim koncertnim dvoranama svijeta.

Irena Paulus