Poetika uspjeha

Poetika uspjeha

XXX. Dani hvarskoga kazališta, 7–10. svibnja 2003, Hvar

Najjača i najcjenjenija hrvatska književnoznanstvena simpozijska institucija obilježila je svoj jubilarni, trideseti rođendan. Tradicija je Dana hvarskoga kazališta potvrđena i ove godine u standardnom ključu: simpozijskim referatima, izdanju novog zbornika s prošlogodišnjih Dana, predstavama lokalnih kazališnih družina i, dakako, plodovima mora i trsa. Pođimo redom:

Referati

Tema ovogodišnjega skupa Hrvatska književnost i kazalište i avangarda dvadesetih godina 20. stoljeća zapravo je varijacija na temu prošlogodišnjega »šireg« bavljenja dvadesetim godinama prošloga stoljeća. Inzistiranje na upravo avangardnim aspektima u književnoj i kazališnoj produkciji potaknuto je — vjerujem — željom Odbora Dana i njezina predsjednika akad. Nikole Batušića da se pažljivije nego prošle godine propita prisutnost poetike osporavanja u hrvatskom književnom i kazališnom univerzumu. Avangarda je u domaćoj književnoznanstvenoj praksi postala — zahvaljajući nizu simpozija i radova od početka 1970-tih godina, čitaj: Aleksandar Flaker & društvo — ovjeren stilski i književnopovijesni termin, a ekspresionizam, za hrvatsku književnost najvažniji i najplodniji od niza izama u avangardnoj superstrukturi, usvojen je već u stručnim refleksijama Ljubomira Marakovića i Josipa Bognera u vrijeme neposrednog djelovanja ekspresionističke poetike u 1920-tim godinama. Ježićeva sinteza iz 1944. uvodi termin i pojam ekspresionizam u periodizacijske sheme hrvatske književnosti u okviru cjelovite njezine povijesti, i tako dalje, i tako dalje. Sve do ovogodišnjih Dana hvarskoga kazališta kada se još jednom pokazalo kako je hrvatska književna avangarda, s jezgrom u ekspresionističkom stilemu, poticajan temat za stručnu raspravu. Zato taksativno navodim sudionike i teme njihovih referata, tek da se dobiju obrisi moguće zone djelovanja avangarde, onako kako su oni »hvarski« prepoznati (sve stručne i ine nejasnoće koje proizlaze iz samih naslova referata idu na dušu njihovih autora; uostalom, za ogoljenje postupka i prerastanje rečenih obrisa u potpuniju sliku morat ćemo pričekati novi zbornik dogodine). Dakle: Branimir Donat, Performativnost u književnoj produkciji dvadesetih godina (umjesto pisanog referata govoreni fragmenti ispred otvorenog laptopa o dadi u Hrvatskoj, Marijanu Mikcu i Ljubomiru Miciću); Pavao Pavličić, Krležin esej o Proustu (jedan od najboljih referata simpozija, između ostalog: Krležina metoda pisanja neuredna i bez plana, ali zato znatna analitička i spoznajna moć); Velimir Visković, Krležina politička esejistika. Krleža i Stjepan Radić(Krleža u Radiću vidi uzdanicu za rješavanje hrvatskog nacionalnog pitanja, opširnije o referatu pogledajte u »Vjesniku« od 9. svibnja); Dunja Fališevac, Par nas s Parnassa (o jednoj nepoznatoj knjižici Krešimira Kovačića u kojoj se parodira i razgolićuje hrvatska moderna lirika i nagovješćuje avangarda — zanimljivo, stručno i duhovito prezentirano); Branka Brlenić-Vujić, Gorenčevićeva ekspresionistička paradigma (Strzygowsky, Wölfflin, Kandinsky, Walden, Wagner — svi su tu); Milovan Tatarin, Što žene žele ili ponešto o feminizmu dvadesetih godina prošloga stoljeća (Velimir Deželić ml. svojim romanom napisao posvetu ženama pokazujući zavidnu razinu razumijevanja suprotnog spola — prebrzo pročitano, ali referat dobro obrađuje manje poznate autore i njihove stavove oko iste teme); Goran Rem, Struktura ceste smrti u hrvatskom pjesništvu dvadesetih godina (svakako pročitati integralnu verziju, nisam baš slijedio naznačene semanteme i naputke referentove, ispričavam se!); Tomislav Brlek, »Isušena kaljuža« Janka Polića Kamova (roman pisan 1906-1909, a objavljen 1956 — kako je utjecao na avangardu u 1920tim i što se još može reći o njegovim krivim čitanjima u hrvatskoj stručnoj praksi? — i ovdje svakako trebam vidjeti integralnu verziju, štošta mi je nejasno, no dobro, tko mi je kriv kad ne kužim na prvu); Helena Sablić Tomić, Biografija slavonskoga Robin Hooda (valjda Robina Hooda, ali nije važan taj muški genitiv — referat je svakako o strašnom šaljivčini Jovi Čarugi, inače uredno posložen); Darko Gašparović, Preobrazbe prikazanjskog žanra u hrvatskoj ekspresionističkoj drami (primjereno postavljena teza o modalitetima ovoga srednjovjekovnog žanra u kontekstu avangardnih de- i resemantizacija tradicije, ali nisam zamijetio da je bilo riječi o dramama Tomislava Prpića); Cvijeta Pavlović, Strozzi i Claudel (komparatistički primjereno, ali hoće se malo esencijalnoga »nereda« u mislima); Nikola Batušić, »Sjene« — fantastična igra Ljube Babića (eto priznajem, uvijek mi se sviđalo kako Batušić »režira« referate: sve je na svom mjestu, i zanimljivost teme i duh prezentacije, i svi znamo što je autor htio reći i naglasiti; dio referata bila je i zorna nastava na ugođenom laptopu o scenografskim i kostimografskim rješenjima za predstavu); Branko Hećimović, Velike i avangardne kreacije Vike Podgorske u dvadesetim godinama prošloga stoljeća (informativno, analitički i pomalo memoarski — čuli smo i glumičin glas s vrpce); Ivica Matičević, Aspekti avangardnoga u Kosorovoj drami »Rotonda« (stvarno je red da se Kosorov tekst uprizori, mislim da bi ZKM bio dobro rješenje); Antonija Bogner-Šaban, Američka dramska epizoda Milana Marjanovića (prava arhivska, istraživalačka teatrologija, uredan referat); Ana Lederer, Hrvatska scenografija u dvadesetim godinama prošloga stoljeća (struka i analitička mjera stvari, katalog načina i postupaka u osvajanju hrvatske avangardne pozornice, vrlo čitak rad; i ovdje zorna nastava na laptopu oko kojeg smo se svi okupili — nakon Batušića — po drugi put); Miljenko Foretić, Prvi nagovještaji predstava na otvorenim prostorima ljetnih festivala (o izazovima otvorenih scena, svakako zanimljivo za povijest hrvatskog teatra); Lucija Ljubić, Ženski likovi u drami hrvatske avangarde (o srodnostima i vezama likova u cijelom nizu drama, uredan referat); Martina Petranović, Uprizoravanje nezbiljskog (zapravo zahtjevna tema, i pristojno obrađena); Stanislav Marijanović, Bohemo-croatica Dragutina Prohaske u praškom razdoblju (nastavak Marijanovićeve »prohaskiane«, pregršt podataka); Ljiljana Ina Gjurgjan, Od Eve do Laure (opet o ženskim likovima, uvjerljiv nastup, baš me zanima integralna verzija); Nikica Kolumbić, Osobitosti kampanilizma Pere Ljubića (analitički dosljedno i korektno); Marica Grigić, Pisma europskih književnika Josipu Kosoru (arhivsko istraživanje, malo više analitike u pristupu dobro bi došlo, ali za to ima vremena do tiskanja zbornika); Nedjeljko Fabrio, Posljednja faza promišljanja glazbe M. C. Nehajeva (jedan od boljih referata ovogodišnjega simpozija, intrigira obaviještenost i povlačenje veza s europskom kulturnom matricom); Anatolij Kudrjavcev, Libreta slavnih opereta Ive Tijardovića s jednoga od današnjih književno-dramaturških stajališta (naslov govori sam za sebe, zamjetna je autorova poslovična »namjerna« esejistika u obradi libreta, a da je još bilo i zapjevat).

I to je sve, i posve dovoljno! Prema programu trebalo je biti još referata, ali se referenti nisu pojavili — tek su se neki ispričali. O tempora...

Zbornik s prošlogodišnjih Dana hvarskoga kazališta

Dvadeset i deveta knjiga u nizu, i uvijek na vrijeme u pravilnom ritmu, zaista lijep i rijedak uspjeh ne samo u hrvatskim okvirima. Zbornici su to bez kojih je nemoguće ispisati povijest hrvatske književnosti i kazališta, i zaista treba čestitati urednicima. Ipak, za tridesetu knjigu svakako bi trebalo smoći sredstava i dobre volje da se ona, u formalnom smislu, učini definitivno zaokruženom znanstvenom publikacijom, a to znači načiniti imensko kazalo i uvrstiti na kraj svakoga priloga njegov sažetak na hrvatskom i na nekom stranom jeziku. Bilo bi dobro da se za jubilarni zbornik napravi i bibliografija priloga u dosadašnjim zbornicima, s pripadajućim kazalima. Hm. U svakom slučaju, tridesetu knjigu treba svečano obilježiti, bit će to značajan događaj za hrvatsku filologiju, teatrologiju i humanistiku uopće.

Predstave

Ove godine vidjeli smo ih četiri, s promjenljivim uspjehom. To su dvije predstave Viške kazališne družine (Siniša Brajčić, Veja, izvodi Siniša Brajčić, i Dujkin dvor, prema motivima iz Libra Marka Uvodića Splićanina, red. Lenko Blažević), zatim po jedna Dramskoga studija mladih Hvar (Tin Kolumbić, Neću na dvoboj, red. Dolores Kolumbić) i Hvarskoga pučkog kazališta (Hanibal Lucić, Robinja, red. Ranka Mesarić). Potonja je predstava ujedno bila i najbolja, a to znači redateljski i glumački uvjerljiva, s dominantnim kostimima Doris Kristić te oku i uhu ugodnom posljednjom slikom. Hvarani su istinski majstori hrvatskoga pučkog glumišta. Zato je pak predstava Dramskoga studija mladih bila prava gnjavaža, ne u svom izvedbenom dijelu (klinci se trude i zaista se vesele tome što rade) nego u samome tekstovnom predlošku.

More i trs

Duhovno je u pravilnom ritmu bilo odmijenjeno zemaljskim užicima, i to gdje: u prekrasnom prostoru refektorija hvarskoga Franjevačkog samostana. U glavnim ulogama gvardijan samostana kao domaćin i glumci Hvarskoga pučkog kazališta kao kuhari (inače sami idu u ribu, pripremaju je, a navečer eto glume u Lucićevoj Robinji). Nego u refektorij: marinirane skuše, nekoliko vrsta školjki s tjesteninom, gof s ražnja (ovaj put primjerak od, kako se pričalo, čak 22 kg!), lignje sa žara, štrudla od jabuka, crno vino, bijelo vino...

Do iduće godine valja pripremiti integralne verzije tekstova za trideseti zbornik, tiskati zbornik, odabrati temu novih Dana, predati nadležnima izvješća o obavljenom programu, osigurati stare i možda nove sponzore, pa konačno pozvati sudionike, prihvatiti prijedloge tema referata, sastaviti program. I zatim opet na sesije u hvarsku Gradsku loggiu.

Ivica Matičević