Pobuna i pobjeda

Pobuna i pobjeda

Anja Šovagović Despot, Divlja sloboda, Mozaik knjiga, Zagreb, 2003.

Divlja sloboda Anje Šovagović Despot kolažna je knjiga proznih zapisa organizirana u pet poglavlja. Pod Šovinom slikom memoarski su zapisi o ocu u nizu slika iz djetinjstva — sjećanja na oca i njegove uloge kao i sjećanje na njegova nastojanja da je odvrati od toga zvanja, a napose o zajedničkim projektima (Shakespeareovi Oluja i Lear, gdje su glumili oca i kćer). Uloge koje pamtim poglavlje je analize vlastitih glumačkih iskustava u kojem otkriva one tanke niti iz kojih nastaje glumačko tkanje kako od uloga koje je voljela raditi i koje su bile kruna njezine dosadašnje karijere (Čehovljeve junakinje Ljubov Andrejevna iz Višnjika, 1994, Gavella i Maša iz Tri sestre, 1997, ZKM u režiji Paola Magellija) kao i onih koje su je razarale (Polly u Brechtovoj Prosjačkoj operi, 1989, režija Roberto Ciulli, HNK Split) ili koje je odbila (Fedra Sare Kane, Euripidove Bakhe u Gavelli).

Osvajanje uloge

A zatim kreće u tri poglavlja literarna igra koja prethodne dijelove poentira kao ironijski fiction kako to kaže Ana Lederer u pogovoru. U Kazališnoj šizofreniji kratkim autoironijskim tekstovima opisuje vlastite osjećaje prema kazalištu, od mržnje (Ja zapravo ne podnosim kazalište) preko depresije, tuge, smijeha, apatije, predaje, bijesa do ljubavi (Taj osjećaj iznenadne i neopisive ljubavi koju osjećam za svoj posao, taj osjećaj sulude moći koju sam u trenutku osvojila jer sam osvojila ulogu). Novi teatar poglavlje je s iznimno duhovitim, do apsurda ogoljenim, opisima trendova u hrvatskom kazalištu (simbolizam, ekspresionizam, novi hrvatski igrokaz i ambijentalizam) kroz opise nepostojećih predstava koje prepoznajemo jer smo njihove verzije viđali i sami na scenama. Posljednje poglavlje, Režije, na prvu će loptu najviše zanimati kazališnu sredinu jer su ironizirani živući vladajući hrvatski redatelji u monolozima njihovih argumenata, nagovaranja, objašnjavanja, opravdavanja i estetike.

Knjiga se čita nadušak jer je Anja Šovagović Despot glumica koja odlično piše. Ima izrazito pitak stil, dinamičnu rečenicu koju lomi čak i grafički zanimljivo. Njezin je jezik tečan, dobra kombinacija kolokvijalizama i hrvatskoga normiranog govora za koji svi kažu da je suh i neprirodan, a ovdje, vidi čuda (da budemo u Anjina stilu), odjednom je živ.

Njezino pisanje korespondira i s lakoćom suvremene umjetnosti u kojoj je glavni junak sam autor koji se analizira, (auto)ironizira vlastiti život i svijet oko sebe, postavlja pitanja i ne daje odgovore nego ostavlja upitnike i nedovršene rečenice... A tu su i postmoderni citati autoreferencijalnosti, odnosno spominjanje druge literature kao kad kiklopovski tramvaj odveze Šovagovića na kolodvor dok ga ostavljena kći čeka. Neka su od sjećanja na oca u obliku pjesama u prozi u stilu francuskoga simbolizma. Njezino je pisanje duhovito i samosvojno. Razlikuje se i od knjiga drugih glumica (memoaristike Elize Gerner), ali i od obiteljskoga spisateljskog nerva (nema iznošenja teza i rasprava kao u očevim Glumčevim zapisima), iako ima sceničnosti kao u bratovu (Filip Šovagović) dramskom nervu, jer Anja i prozu misli u replikama.

Krik iz privatne priče

Uza sve to, knjiga ima vrlo jasnu i preciznu misao. Poruke koje nam šalje dopiru do nas. Autorica je otvorena i iskrena pokazujući svoje boli u privatnom životu (neostvarena potreba za očevom blizinom i priznanjem) ili kazalištu (uloge kojima je nezadovoljna ili neigranje). Iz te, privatne priče, artikulirala je krik koji najbolje može objasniti fenomen devedesetih hrvatskog kazališta — glumce koji pišu drame kao zagrebački komediografski četverokut Svrtan, Stazić, Zoričić, Ljuština ili medijski eksponiraniji splitski dramski trokut Filip Šovagović, Bošnjak, Jurkić.

Anja progovara iz glumačke frustracije desetljećem koje je nakon vladavine čelične ruke redateljske estetike dovelo loše tekstove pod bombastičnim nazivima trendova ili nove europske drame nudeći praznu scenu ispunjenu tek nasiljem. Više nije bilo potrebe za glumačkim talentom i umijećem, tek za hrabrošću da se igra istina o građanskom društvu, što je uglavnom podrazumijevalo neku gnusobu na sceni. Ili izvan nje. Kao na primjer da žena koja je upravo rodila glumi na sceni porod i ubijanje vlastita djeteta. Baš zato. I onda su neki glumci propisali drame eda bi barem tako imali priče koje žele glumiti replike koje će izgovarati teme koje ih zanimaju.

Kriteriji su važni!

A Anja je kriknula na drugi način. Pobunila se protiv te lažne i prazne estetike na najbolji mogući način, ironijski duhovito, razorno, boreći se na dvije fronte — i za glumca i za publiku. Pobunila se protiv kazališta u kojem je glumac objekt i koje nije ništa napravilo ako pola publike ne izađe van, protiv kazališta koje je nemoćno u govorenju o pravim stvarima pa ruje po smeću i izmetu. To je krik za estetikom koja je protjerana s pozornice, za povratak temeljnim vrijednostima kazališta. Iskoristila je svoju divlju slobodu da ne igra jer ima kriterije, ali i da kaže što misli — da je kralj gol, a dvorjani glupi.

Ono što mi je najdraže u knjizi jest vidjeti autoricu kako, uobličivši svoje privatne i profesionalne poraze u knjigu, pobjeđuje. U tom egzorcizmu lošeg i potvrđivanju temeljnih vrijednosti i pozitivnih emocija (zar malograđanskih? rekla bi Anja) kao ljubav, obitelj, djeca, umjetnost, ona pronalazi snagu, staje iza svojih vrijednosti koje joj je kraj prošloga stoljeća u kazalištu pokušao oduzeti namećući relativizaciju dobra i zla, ali slikom svijeta kojim vlada zlo. I u tome je tajna razumljivosti ove knjige čak i ljudima koji ne poznaju redatelje ili estetike koje Divlja sloboda ironizira.

Sanja Nikčević