Pjesnička sloboda

Ići iz sjene na sunce već je lijepo putovanje

Pierre Albert-Birot

(ljubaznošću Višnje Machiedo)

Putovanje nas mijenja, do neprepoznatljivosti. Ne jedno, drugo, pa ni treće, četvrto, peto, nego čudnovata množina putovanja, uzastopce i stalno. Tek s putovanjem, čovjek ne ulazi u tuđu kožu, nego se doslovce pretapa u drugoga. Različita točka gledišta, kontinenti, boja puti, krajolik, jezik (pa i kvačice naglasaka), iskošene situacije, nošnje, sve zajedno čini da putnik počne gledati na život očima domaćina. To ne čini roman, ne postiže pjesma, ili bilo koja druga knjiga (sjećam se jedne koja se zove Putovanje po mojoj sobi). To ne čini demokracija, oporba, životno protuslovlje — nego putovanje. A nova slagalica izmijenjene ličnosti spaja se vrlo brzo. Sjećam se pjesnika Angela iz Sardinije koji mi je u svibnju mjesecu povjerio da je do tog datuma u godini obavio osamnaest putovanja. »To je previše« — rekao sam mu sumnjičavo. »Postat ćeš aerodromski pjesnik« — dodao sam znajući da putuje isključivo zrakoplovom, nikad bez laptopa. No njegova pratilica (ima punih trideset godina manje od njega i mlađa je od njegove kćeri pune dvije i pol godine), nije mislila tako:

»Angelo, što te dulje gledam, tvoja glava mi više sliči na glavu Azteka« — iznenadila ga je.

»Nije ni čudo, puno, puno sam putovao« — odgovori joj on, nimalo zabrinut. Dakle, nosio je usporedbu na svojim malim plećima. Nije je doživio kao uvredu znatno mlađe ljubovce, a što sam ga više gledao, dojam da njegova Mihaela ima pravo nije me napuštao. Kad smo se jednom zajedno popeli na Vidovu goru, najviši vrh otoka Brača koji s Hvara djeluje kao kompaktna gromada od jedne stijene, pjesnik Angelo naglo je zastao i spustio glas:

»Čujete li tišinu?«

Potvrdili smo blagim klimanjem glave da ne narušimo njegov i opći mir.

— Tišina je zadrijemala glazba — rekao je uzvišenim tonom kojemu se prilagodio i šutljivi kamen na kojemu smo zastali. Povjerio nam je da piše dvije do tri pjesme svako jutro natašte, prije voćnoga doručka u hotelu, ali da, otkako je Mihaela s njime, zna preskočiti taj običaj, što mu nedostaje. Ona se malko zacrvenjela od stida, kao da je s Angelom radila nešto prljavo u sobi umjesto služenja ljepoti, stihu — poput prave muze.

— Glazba je tišina — ponovio je svečanije i gledao prijeteće prema njoj, zatim se ponovno ispravio i vratio na prvu varijantu pjesme: »Glazba je drijemajuća tišina.«

Tako se u nekoliko sati poznanstva superiorni putnik Angelo pretvorio u čovjeka od nadahnuća.

Zapazio sam da ga uzbuđuju halucinatni prizori. Tako je u Dračevici ugledao tenisko igralište malo ispod groblja. Vidio je da se redovito održava, čisti, kao groblje (čupkaju rijetke travice, iglice od bora, čiste nanosi vjetra), što je dalo naslutiti da postoji ključna osoba koja se brine o jednoj i drugoj poziciji. U svakom slučaju, ta dva mjesta imala su nešto zajedničko od trenutka kad ih je Angelo ugledao. Zanimalo ga je podrijetlo — kako se to dogodilo, slučajno ili namjerno, zbog turizma? — i sveudilj je o tome pričao. U jednom je trenutku poželio vratiti se u hotel po reket i tražio suigrača da odigra meč koji će se pamtiti, »za vječnost!«. Jedva smo ga odgovorili od tog nauma:

— Bojim se da će biti mrak kad se vratiš — upozorio sam ga dobronamjerno.

— Ja se ne bojim mraka — odgovorio je s izrazom tek narasla djeteta koje odbija prizemljenje. »Volim mahati reketom kao što šišmiš lepeće krilima« — dometnuo je opet lirski. »Razumiješ li me, šišmiš maše krilima, a ja ovdje mislim na glas. Možda to probudi nekog mrtvaca. Pravog igrača!«

Odustao je tek kad sam pred njime zavrtio ključevima pokazavši spremnost da ga vozim tamo i natrag. Vraćali smo se malim, napuštenim, kamenim mjestom u kojemu se proljeće nije toliko osjećalo jer su ljudi posvuda slagali staru, isluženu lozu — kao zgrčeni korov. Na jednoj kući ugledao je mali prozor ispod krova koji je bio naknadno zatvoren: »Eto, to su ljudi koji ne putuju. Zazidani bloketama.«

Kad smo blagim serpentinama sišli dolje u Supetar, u grad, naumili smo prošetati rivom. Uto je prolazila vjenčana procesija. Mladenci su izišli na kamenu pjacu praćeni povorkom mladih ljudi. Muškarci su nosili standardno crna odijela. Od očeva i djedova očito su naslijedili bodulsku škrtost, tako da jedno te isto odijelo služi podjednako vjenčanjima i sprovodima, samo se gumb ili flor na reveru zamijeni ružmarinom. Zahvaljujući življem ženskom ruhu moglo se shvatiti da je ipak riječ o vjenčanju. Angelo i Mihaela nisu se sklonili u stranu, ne prepoznavši u datom trenutku karakter događaja. Negdje nasred pjace susreli se pod pravim kutom s veselom povorkom, Angelo u bijelom sakou od kepera, flanelastim hlačama i smeđim mokasinama i Mihaela u tupastim cipelama s visokom petom koje su greble kamenu površinu. Bio je to sudar dvije vrste ljudi, domaćih i furešta, filmski uzbudljiv, s morem i ljuljajućim lađama u pozadini, bez ijedne riječi potpore. Možda je u tome času Mihaela pomislila na neki drugi obred i vidjela crvenu, aztešku Angelovu glavu, žrtvovanu tuđim bogovima.