Oluja iz pera

Oluja iz pera

Suvremena hrvatska filmska glazba, kako se meni čini, luta. Luta u smislu traženja vlastitog jezika i u smislu traženja skladatelja kojima bi film kao medij odgovarao. Većina skladatelja danas nastoji stvoriti glazbu koja je u pravom smislu nečujna

Interes za filmsku glazbu muzokologinji Ireni Paulus odredio je životni put. Još u studentskim danima dobila je Rektorovu nagradu za esej o glazbi u filmu Psiho A. Hitchcocka, a to joj je omogućilo specijalizaciju na European Film Collegeu u Danskoj. Nakon završena studija zapošljava se u Glazbenoj (danas Umjetničkoj) školi Franje Lučića i istodobno se aktivno nastavlja baviti pisanjem o filmskoj glazbi. Objavljuje eseje i članke u raznim časopisima, surađuje s Hrvatskom televizijom i Trećim programom Hrvatskog radija, gdje je već šestu godinu autorica i urednica emisije o filmskoj glazbi...

U posljednjih godinu Ireni Paulus objavljene su dvije vrlo različite knjige iz područja filmske glazbe: Glazba s ekrana (Hrvatski filmski savez, Hrvatsko muzikološko društvo), koja donosi u prvom redu portrete hrvatskih filmskih skladatelja i upravo objavljena Brainstorming: zapisi o filmskoj glazbi (Hrvatsko društvo filmskih kritičara, Moderna vremena), koja objedinjuje eseje i kritike filmske glazbe i CD-soundtrackova, pretežno stranih filmova, objavljene u »Vijencu« od 2000. do 2002.

Možete li se ukratko osvrnuti na dvije objavljene knjige iz pozicije autora: na njihovu ideju i koncept, proces rada na njima, konačnu strukturu i izgled, recepciju prve knjige i sl.?

— Knjiga Glazba s ekrana moj je prvenac. Radila sam na njoj punih šest godina u početku je to bilo samo pisanje muzikologinje koja se željela baviti filmskom glazbom bez ikakva određenog cilja. U smjeru hrvatske filmske glazbe vodio me Dražen Movre, koji je tada bio urednik filmskih emisija na Trećem programu Hrvatskog radija: on je od mene naručivao tekstove o hrvatskim filmskim skladateljima, Tijardoviću, Cipri, Papandopulu i drugima. Tako sam, zapravo, obradila veći dio prvoga poglavlja knjige. Kada se tih tekstova već nakupilo, pala je ideja o knjizi. Izdavači, Hrvatski filmski savez i Hrvatsko muzikološko društvo, ponudili su se sami, tako da s traženjem nekoga tko bi mi knjigu izdao nije bilo problema.

Glazba s ekrana ima petsto tiskanih stranica, a ja još nemam osjećaj da sam hrvatsku filmsku glazbu u potpunosti obradila. To je zapravo i jedan od nedostataka tako velika projekta. On neće nikada biti završen i na njemu će se uvijek moći i dalje raditi. Neki su mi zamjerali da nisam obradila ovog ili onog skladatelja, da mi podaci nisu potpuni no to je uvijek moguće ispraviti. Meni je bilo bitno da sam uspjela upozoriti na problem filmske glazbe u Hrvatskoj, koja je doista zanemarena umjetnička kategorija. Uostalom, reakcije na knjigu Glazba s ekrana bile su pune pohvala, a knjiga je medijski bila odlično popraćena.

Brainstorming je posve drukčiji tip knjige: pristup filmskoj glazbi nije širok, esejistički, nego je to, s iznimkom nekoliko eseja (Vrtoglavica, Psiho, Istrebljivač, Odiseja 2001...), pristup u malim pisanim formama. Ja inače jako volim pisati, pa mi je ograničenje u broju kartica, koje mi je u većini slučajeva zadavalo uredništvo »Vijenca«, teško padalo. I još mi teško pada. No mislim, u konačnici, ovakve su kratke forme vrlo efektne i vjerujem da će širokoj publici, tu naročito mislim na obožavatelje filmske glazbe, biti vrlo zanimljive. Osim toga, tu je i izgled knjige, koji je daleko privlačniji od prve knjige. U Glazbi s ekrana morali smo, zbog količine teksta, biti vrlo štedljivi s fotografijama. U Brainstorming je stao niz prekrasnih filmskih fotografija.

Filmska orkestralna glazba posredovanjem filmova dolazi do milijuna gledatelja širom svijeta, prodirući do znatno šire, ali i znatno drukčije publike nego koncertna. Što u tom kontekstu mislite o odnosu glazbe i publike?

— Kao što je Ante Peterlić napisao u predgovoru moje knjige Brainstorming — zapisi o filmskoj glazbi, film nekim glazbama doista može pomoći da nađu put do publike. Za simfonijsku pjesmu Tako je govorio Zarathustra Richarda Straussa danas bi znalo samo nekoliko glazbenih stručnjaka da nije bilo Stanleyja Kubricka. No glazba bez obzira da li je skladana za film, ili je uzeta od nekog skladatelja uvijek pomaže praćenju filmskih slika, uvijek nekako djeluje na film. Dovoljno je napraviti mali eksperiment: kada gledate neki film strave, pokušajte isključiti ton i shvatit ćete da osjećaj neugode ili napetosti ili očekivanja ubojice koji bi mogao odnekuda iznenada iskočiti stvara upravo glazba.

Je li filmska glazba posljednje veliko utočište orkestralne glazbe klasičnoga tipa?

— Film je vrlo jak medij, pa popularizacija klasične glazbe putem filma može biti opasna. Uzmimo za primjer ponovno Straussova Zarathustru. Svi tu glazbu poznaju najprije kao glazbu iz filma 2001: Odiseja u svemiru, a tek zatim kao glazbu koju je, mnogo prije filma, skladao Richard Strauss. I svi poznaju samo taj čuveni uvod, a kada bi čuli Zarathustru iz sredine, uopće ne bi znali o kojem je djelu riječ. Zato se duboko nadam da je odgovor na vaše pitanje negativan, premda, kada idem na koncerte klasične glazbe, zapažam da je publike mlađih generacija sve manje. Nadam se da će jednoga dana nastupiti prekretnica i da će zanimanje mladih za klasičnu glazbu ponovno oživjeti. Film je jedan od načina da se to postigne, ali ne bi smio biti i jedini.

Vraća li se filmski mjuzikl nakon Plesa u tami, Moulin Rougea i Chicaga u život i ima li on budućnosti u suvremenom filmu ili je riječ o prolaznom anakronizmu?

— Osim filmske glazbe, obožavam i mjuzikle čini mi se da sam odrasla na filmovima poput Moje pjesme, moji snovi, Priča sa zapadne strane i slično. Komedijina Jesusa, kada se pojavio, gledala sam više od deset puta. Zato je za mene prikazivanje Moulin Rougea bila svečanost. Ples u tami mi je također bio prekrasan, ali ga zbog priče ne bih htjela ponovno pogledati. Slušati — da. Chicago mi je jednako drag, premda se u njemu osjeća da je riječ o američkom odgovoru na Moulin Rouge. Da se vratim vašem pitanju. Vjerujem da obnova mjuzikla nije anakronizam i da će mu se filmaši svako toliko ponovno vraćati, osuvremenjivati ga. Mislim da je taj žanr pun izazova, samo je problem u tome što je publika strašno podijeljena: neki ljudi obožavaju mjuzikl, a neki taj žanr jednostavno ne mogu podnijeti. Možda će se novim pristupima mjuzikl uspjeti približiti i onima drugima.

Sudjelujete u pripremama za prezentaciju hrvatske filmske glazbe na 50. jubilarnom filmskom festivalu u Puli. Možete li nam nešto više reći o tom projektu?

— Budući da je riječ o pedesetoj obljetnici, već bi samo otvaranje trebalo biti svečanije. Kao segment otvaranja zamišljen je šestominutni glazbeni broj koji bi sadržavao najpoznatije glazbene teme iz hrvatskih filmova. Teme će aranžirati Dinko Appelt, a trebao bi ih izvesti Simfonijski orkestar HRT-a. Također planiramo okrugli stol o filmskoj glazbi i štandove na kojima će se prodavati soundtrackovi, možda i časopisi o filmu. Nažalost, nemamo časopisa o filmskoj glazbi, ali postoje neki koji su se rubno bavili tim područjem, većinom recenzijama soundtrackova. Tijekom festivala trebala bi biti predstavljena moja knjiga Brainstorming–zapisi o filmskoj glazbi. Meni je cilj pobuditi što veći interes za hrvatsku filmsku glazbu i filmsku glazbu uopće. No, sada je sve u fazi priprema i pitanje je koliko će toga doista biti ostvareno.

U kojem se smjeru razvija suvremena hrvatska filmska glazba? Koji su dominantni trendovi?

— Suvremena hrvatska filmska glazba, kako se meni čini, luta. Luta u smislu traženja vlastitog jezika i u smislu traženja skladatelja kojima bi film kao medij odgovarao. Većina skladatelja danas nastoji stvoriti glazbu koja je u pravom smislu nečujna. Kao da se boje učiniti nešto neobično ili nešto što bi oneraspoložilo redatelja. S druge strane, u svijetu glazba grmi iz svakog zvučnika a sada ih, zahvaljujući surroundu, doista ima mnogo. Neko vrijeme činilo mi se da se skladatelji u nas nastoje oslanjati na motive narodne glazbe, što je bilo dobro tako dugo dok nije počelo postajati kliše. Onda je, najviše zahvaljujući Gibonniju, na film počeo prodirati song. To je također dobro, ali u svijetu song u filmu više nije ništa novo. Dapače, on se želi iskoristiti što inventivnije, na nove načine. A nama je song sada otkriće. Osim toga, imamo jako mnogo skladatelja koji postaju kvalificirani za skladanje filmske glazbe samo ako kod kuće posjeduju računalo, sintesajzer i neki program za skladanje glazbe. Imaju li neko glazbeno obrazovanje ili iskustvo, posve je nevažno. Na žalost, novac je još uvijek najveći problem.

Koje biste hrvatske, a koje strane filmove u posljednjem desetljeću izdvojili kao najbolje u smislu filmske glazbe i zbog čega?

— Ako tražite moj broj jedan u hrvatskoj filmskoj glazbi, on je nešto stariji, jer u suvremenom hrvatskom filmu još nisam našla svog favorita. Najdraža mi je glazba Arsena Dedića iz filma Glembajevi, točnije uvodna glazba filma. Mislim da taj uvodni dio filma snažno odražava dramu i sve ostalo što će se u filmu zbiti — ne mogu zamisliti ni jednu drugu glazbu na tom mjestu. A što se tiče svjetske filmske glazbe, na prvom mi je mjestu dugo bila glazba iz Ratova zvijezda Johna Williamsa. Ta je glazba razlog zbog kojega sam se počela baviti filmskom glazbom. No sada imam novi broj jedan. To je glazba za film Gospodar prstenova Howarda Shorea. Kad god pomislim na tu partituru, sva se naježim. Ona prodire duboko u smisao priče, a orkestrirana je savršeno, Shore je na raspolaganju imao cijelu vojsku izvođača. Za njegove teme ne možemo reći da su lijepe, nego da su pravi intelektualni iskazi. To je glazba koju mogu slušati satima, i uvijek u njoj naći nešto novo. A u kombinaciji s filmom pretvara se u posebno audio-vizualno iskustvo.

Razgovarao Goran Ivaniš