Od pitura do poete

Od pitura do poete

Kasum Cana, O Roma/Ljudi, AGM, Zagreb 2003. i Silvestar Vrljić, Magmatična mjesta, Naklada Jurčić d.o.o. Zagreb, 2001.

Romi su tajna. Sjećam ih se još iz najranijeg djetinjstva, imao sam pet godina, pred naš su prizemni stan u Gružu dolazili putujući Cigani izvikujući ono poznato, a već odavno netragom nestalo: Poooopravljamo kiiiišobrane, oštrimoooo škaaare i nooooževe...

I Kasuma Cane sjećam se iz vremena dok sam studirao, on je soboslikar ili, kako bi se reklo u Dalmaciji: pitur. Jednom je ličio stan u kojemu sam bio podstanar i onda smo se upoznali, zabavljao je gazdaricu pričajući viceve. Desetak godina poslije Cana objavljuje knjigu, a ja, eto, pišem o toj knjizi. I odmah ću reći, nije to neka savršena poezija, niti je Cana novi Lorca. Ni blizu, to su sasvim obični stihovi, tema im je uglavnom apstraktna, o životu i ljubavi općenito, a ima i nekoliko sjećanja na žrtve raznih ratova, primjerice pjesma posvećena žrtvama Miloševićeva krvavog pohoda na Kosovo. Knjiga je važna između ostalog i zato jer je to jedna od inače vrlo rijetkih tiskovina na romskom. Sjećam se, u Sarajevu je koju godinu prije rata bila objavljena i romska početnica O roman startoro. Dakle, ovdje imate izvorne stihove na romskom i njihov prijevod na hrvatski (prevodioci su sam Cana i urednik izdanja Kruno Lokotar). Također, knjiga sadrži lijepe Canine fotografije iz romskog života, slike potleušica od lima i kartona; budući da je soboslikar, Cana ima razvijeno oko, osjećaj za likovno. Nabavite i pročitajte ovu knjigu jer nam govori nešto o Romima. O toj tajni čovječanstva, o kulturi koja je vrlo tvrdoglava, ali je na neki način i poezija sama za sebe, čista i gorka poezija života.

Magma u pejzažu

S druge strane Silvestar Vrljić u posljednje je vrijeme zapažen u našoj književnoj javnosti kao entuzijast, promotor pjesništva, to jest organizator prilično posjećenih pjesničkih večeri u klubu Art-net. Kad kažem prilično posjećenih, mislim na tridesetak ljudi (uglavnom mlađih, studenata) koliko ih se skupi po nastupu na večerima, pa sve do stotinjak gledatelja na predstavljanju pjesničke antologije devedesetih (mislim da je to bio rekord). Sve u svemu, Silvestar Vrljić uložio je priličan napor u promociji pjesništva — što je vrlo nezahvalan posao — u posljednjih godinu dana pa je red da mu se odužimo ovim skromnim prikazom.

Rođen 1976, dosad je objavio dvije zbirke pjesama. Prva je Dok sam bio živ, još 1996. godine; a druga pod naslovom Magmatična mjesta izašla je preklani. Vrijedi spomenuti i da je Vrljić neko vrijeme uređivao časopis »Vrisak«.

U svojoj drugoj, ali još mladenačkoj zbirci, Vrljić traga za onom vrstom lirike koja bi mu po temperamentu najbolje odgovarala (i pomalo boluje od takozvanih dječjih bolesti, na koje, uostalom, nitko nije bio imun), ali svejedno nagovješćuje potencijalno bolje i zrelije stvari. Ta je zbirka još u određenim apstrakcijama i nedorečenim svjetskim osjećajima, spominju se ljubav, bol, grč, prolaznost, samoća... Ali i otok, kao odtok zemlje u nepovrat; ili dlanovi... kao sjećanje potonulih maslina. Tražeći vlastiti stil i eksperimentirajući s metaforama, i drugim figurama Vrljić pronalazi i otkriva magmatična mjesta, naelektrizirane stvari u svojoj okolini i pejzažu, ali i svojoj nutrini i onda tu magmu pretapa u stihove, otkrivajući nam svoj lirski temperament.

Vjera u poeziju

Dakle, Silvestar Vrljić jedan je od nadolazećih mladih autora koji još polažu vjeru u poeziju i ne boje se krenuti u čistu liriku. To je vrlo teška zadaća, ali i perspektivna, ako je se netko prihvati dovoljno ozbiljno. Čini se da se s nizom novih mladih autora naše pjesništvo polako vraća lirici, a to je na neki način i sama srž pjesništva. Isto vrijedi i za novu prozu, koja polako postaje ono što je oduvijek bila (akcent je na razvoju priče i na stilu). Nadam se da će u novim radovima Vrljić dosegnuti još veću zrelost i da će dodatno razviti svoju poetiku. Nadam se da će i ubuduće uspješno realizirati nove ideje. Jer čini se da je on jedan od vodećih pjesnika najmlađe genracije.

Rade Jarak